Jebena se kratkosilazna ne rimuje rima s jebenom klimom i zimom, već oblakom dima, kao što se jebene patetične prepjevane, i duša i ljubav, fuj! bljuj!, ne plivaju s labavom gubavom skušom ni sušom, puj! čuj! I koliko je jebeno teško nagaska primijeniti četiri Pa si jebenim identičnim slogovima put utiri. Ali kad bi zanaglasna…


Kapam kao djetinjasti viskozni katran: lijek protiv bronhitisa ili jastuka koji me je pokušavao ugušiti nježno kao što guši anemična patnica.   Stiskao bih košćatim prstima svaku žilu dok ne bi bila pariški plava, a usne poput dobrobiti dudova svilca, bijele popuut hladnoga snijega što čisti blagoslovljenije od ispovijedi.   Pomislio sam da je šaš,…


Kratak i glasan uzdah kojim si hrapavo zastenjala Prepolovi tijelo poput tupe giljotine (da potakne žuč) Ostavljajući tvrdoglavost tvrde bademove ljuske i gorčinu onoga što ne htjedoh ubrati kao kad sam ga gotovo hotimice ugrizao.   Malo tko bi dopustio stezanje konopa jako poput oranja plugom s neudobnim jarmom gdje ti se, koji mirišu po…


Nožem ću svjetla prerezati staklo, Purpuran veo skinut ovlaš s leđa. Da do svijeta tvog stotinu je međa Neću dati, makar se srce maklo.   Časom prvim veselim se: radujem! Pa sreća dok probada oblak tmurni Iznutra se raspe trinaest urni Mir je na koncu dok raku žalujem.   Kao med teška, ta pak ne…


Mala moja utvarice, zavrti se da se zacrveni. Žut i bijeli cvijet, purpuran je cvat: preko kamena lagano, do zalaska, ‘livade’. Smeđe i žuto i u zrakama zeleno, i nokti što grebu ti tjeme: spi.    


‘Larpurlartistički sonet – talijansko-francuskog okteta (abba), arapsog sesteta (ccc/ddd) – ni kao forma, a ni kao tema neće i ne može biti pri-/s-/-hvaćen od uma opijenog nasladama malograđanskog stiha: protunaglasne silazno-uzlazne (fuj!) rime, nepravilne stanke – što za sobom deduktivno vuče nerazumijevanje (da ne kažem glupost) duljine istoga (ima li smisla osloviti pojam metrikom), umorne…


Okrijepljen makom motrim okno očišćeno snovima, – k sjeni mi svijetli pokazuje prst – Na crvenom pokrivaču, uz mašne, uz spirale – u kojima ili se od smrti odmotava, u kojima ili se u smrt zamotava – Pogled na sliku godišnjeg doba: – isto ono mjesto putovanja i pročišćenja što poklonio sam prijatelju nasumično(sti) da…


Niti ti je bilo dano da osjetiš Ljutnju neba jasnu – kako iscrtanu tako i odraženu – u trenutnosti lokve što prolaznička ju noga gazi kao da  biva otiračem vječnosti, niti da omirišeš povijest vjetrova, doline i klisure što su ih oplakali brzim, ponekad agresivnim, klasični romantičari bi se odvažili upotrijebiti riječ nježnim, dodirima, miris…


U hladno jutro (ablativnom mišlju) u kojem probudila me mutna sunčana zraka što probila se kroz sivopurpurne oblake zore: izlazim iz kuće; cigara u ruci; šećem ulicama ovog betonskog grada bez jedne misli (ili pokušaja slične) u glavi, potpuno bezbrižan i rastresen, udaram u ljude i umjesto isprike samo se na skoro bijesan način okrećem…