Podredimo živote mišljenju ljudi narodnom duhu, prevrtljivoj masi. Iako svi imamo raznovrsne ćudi krojimo tu jednu kako žele glasi.   I ne traži brate buntovnika skup jer mišljenje naroda životni je smisao. Narod je pametan, pa makar bio glup pa makar i mrzio njegovu misao.   Na kraju krajeva nakotismo se veoma i kasno je…


Volidba

Ja te volim draga ljubavlju neusporedivom. Evo da nataknem kakvu poruku na čelo .- pa da jasno vidiš kako je izvedivo privesti iskrenost iz riječi u djelo.   Mislim o tebi cijele noći… Iznad silnih podočnjaka zaljubljene oči željno išćekuju sunce i dan. Oh draga, draga trla baba lan.   Uzimala davala, rekla i ne…


Žena je simbol rađanja života; Ona je duša prirode u cvatu. I beskrajno se njezina veliča ljepota, kao dar bogatstva u plemenitom zlatu. Pogledaj tok ljudske prolaznosti unatoč kojoj naraštaj opstaje. To Priroda sama ima odvažnosti da pruža ljepotu koja uvijek ostaje. Žena je velika, zanimljiva tajna; tajna je i rađanje, život i smrt. Zagonetka…


Kada bih savjest slikao na platnu, nacrtao bih sidro olovno i teško. Sidro, koje podaruje spas u zlatu, ali i teret bačen nekom greškom. Taj možda tuđi glas, da li čovjeka oda? Ili, pobjegne usred dugotrajnog zla? Ali kad sidro postane veće od broda, tad zastat će brzo i tonuti do dna.


Ona je ljubavnika čekala kod kuće, a djeca su mirno i duboko spavala. Svaka je minuta u njoj bol zadavala i suzama je svojim oprala suđe. Vjetar nad gradom bjesneći silno bacao je slutnju na povratak muža. Sudoper je opran i čist kao duša… A nikoga nigdje. Tužno je to bilo. Ta noć je za…


Bilo je to lice razjarenog čovjeka koji je horde natjerao da ga se boje! On zadnjim snagama čuvao je svoje. Htio je biti zapamćen dovijeka. Bile su to oči neznanja i bijesa, koje su lomile riječi mudracu I svaku sumnju države u lancu, A sijale su poput olujnoga blijeska. Na urotu svaku on spreman je…


Samoća je tihi ubojica duše što ubija u bolne, spore sate… Ja sam od onih što samoću će da shvate I neće zbog toga da na koljena se sruše. Čašu konjaka stišćem iz sve snage. Što li očaj me tjera za danima našim… Što li mjesečeva tuga u ovoj sija čaši… Ili zaborav dolazi po…


Svoju sam ljubav ispraznio u tamu,  gdje još uvijek leže zatvorena srca;  Nemoćne su ruke vječitoga sunca da zgrabe im dušu što pada u jamu. Srce mi zapravo, gleda krivu stranu: zbog svoje vreline besmislice bunca. Zatvoreno srce otvoreno kuca za drugu ljubav što sakriva u dlanu.   Vrata vrelih zabluda preda mnom stoje,  nad…


Krhotine svjetla  prodiru u tamu malenog svijeta u jednome danu. I to malo svjetla brzo može proći; Vječita je sjeta čak u jednoj noći. Posred noćnog dana zbunjen čovjek hoda. Živ od svojih rana hoće smrt da proba. Za njega je tajna dobrota i zloba.  


Starac tužno jeca  da se život krati. Stara su mu djeca stala tugovati. Iskustvo tek kleca – Nema štogod dati, pa sve do bijesa propada. I pati. Što li u grob nosi kada život prođe? Od života prosi i kada je rođen. Rosa travu rosi  dok crv kosti glođe.  


Ljepota me sjeća na najveće muke. Vrijeme je vreća prolaznosti puke. Kakva će ti leđa biti? Ili ruke? Kad život vrijeđa urokom bez buke. Sada kad te gledam na koljena padam da ti život predam; Ljubav nije hladna – Starosti te nedam! Ali, smrt je gladna.


Iznad zemlje vrane na oblake sišle. Zacrniše dane, a grobovi vrište. Salomljene grane svako stablo tište. Lišće padat stade – ne dođoše kiše. Nema starih ljudi, a djeca ne trče. Čak zora ne rudi; Teški oblak šmrče: “svoju bolest ljubim, kapi kiše zgrćem”.  


GALOP

Da konja svog imam i da ga potkujem; prašinu bih digao jureći drumovima. Oprostio bih se sa svojim drugovima i nastavio tako u nedogled da ludujem. Jurio bih kroz livade i polja… Uništio bih cvjeće na proplancima, penjao se kanjonima i strmim klancima! I konj bi riknuo, ali ne bi volja! Ne bih znao ni…


Umorni žeteoci na povratku sa njive sjetili se davnih dana iz mladosti rane; Pa se kao majmuni popeše na grane I obraše ljudima još nezrele šljive. Tada među njima jedan s grane pade, a drugi se ukočiše od silnoga čuda: I pogledaše na puteljak – pa tko li ide tuda?! Kad ono s jabukama idu…


Ova mekoća što te obasipa žalošću i tugom, samo je odraz srca iz njedara. Koja uvijek teško ozračje u očima stvara; sa suzama što bezglavo jure za radošću. Ova noć je polučila svoje gutljaje kiša i gromova. Koji sapiru niz neizbrisivih slika i stavljaju teške riječi u usta ljubavnika – dok jutro im rano glasove…


KORACI

Tvoj korak je težak. A kuda te vodi? Ja ostajem ovdje korake da pratim… Ja ostajem ovdje stabilno da patim. Jer, nijedan put ne vodi prema slobodi. Tvoj korak je siguran. No, zašto je sumoran? Zar nije ljepše ovako u vremenu stajati? Kao vječna stjena postojano trajati… Od pogleda na putove svaki duh je umoran….


Zamišljam ljude što su spojeni u tami- kako koračaju karikama vječitoga lanca. I svatko posrće na putu poput pijanca… I toliko nas ima – a tako smo sami. Toliko sami, da je bolje da nas nema! I toliko tužni, da od sebe pravimo robove! I toliko sebični, da kopamo si grobove… A riječ iz ove…