Jednom smo se voljeli, Dvaput, triput i više, Rastanci su boljeli, Svaki put sve tiše.   Jer trebali smo stati, Nakon prvog puta, Trebali smo znati, Da nam srce luta.   Jer trebali smo reći, Bez navike u nama, Prepuštena sreći, Ljubav se slama.   Jednom smo se voljeli, A nismo voljeti znali, Zato smo…


U čovjeka još vjerujem, K`o dijete mu se vraćam, U oprostu pretjerujem, U vjeri da ga shvaćam.   Znam dobro je u njemu I kad ga djelom niječe, I kad griješi u svemu, Prijezira ne stječe.   I kad mi dušu vrijeđa, A bol prelije u suze, Ne okrećem mu leđa, Još nadu mi ne…


Pogrešno je za nas vrijeme prijatelju stari, Pogrešno, al` nitko ne mari.   – A sjećaš li se onih davnih ljeta, Uhvati li te ikad za njih sjeta? Jesu li ti još uvijek bistri snovi Ili su ih zasjenili dani novi?   – Zašto te to pitam, Zar još tamo skitam?   – Iskreno ti…


U grad opet dolazi zima, Staro drvo izgleda suho, Još samo jedan list ima, Siromašno mu je ruho.   Iz daljine nevrijeme stiže, Šeširi se na vjetru okreću, Svi žele da su kući bliže, Rijetki se po kiši šeću.   Samo starica kraj staze, Gleda nebo i uzdiše, Noge joj sve lokve gaze, Maramicom suze…


Majko bolna sam i umorna, Puno briga na duši leži, Ova Zemlja mi je sumorna, Na neku drugu mi se bježi.   Od vremena rane mladosti, Čitala sam o ljudima, Puna ponosa i radosti, Što sam čovjek u grudima.   Tek kasnije kad čovjek stane I bez strasti sagleda stvari, Počinje primjećivat mane I nestane…


Tišina i kamen, samuju u gradu, samuju u hladu, samuju u jadu. Tišina i kamen, Pustoš u zraku, Ugašen plamen, Jecaj u mraku. Tišina i kamen, zatočeni u jami, zatočeni u tami, zatočeni i sami. Tišina i kamen, Kamen i tišina, Bijahu znamen, Sad su starina.