Posrami me, prirodo jer svaki je moj pokušaj da spoznam tvoj običaj propao.   Dokrajči me, prirodo ili odvedi na izvor da sišem poput pijavice tvoju snagu i slad kriomice.   Pronađi me na putu vjetra kako osluškujem svaki šum i pitam se bili me privila uz njedra ako krenem niz taj drum.   Ne vjerujem…


Skladište, to duhovno stratište. Hladna kaljuža umora, tvornica malaksalih udova.   Tamo gdje se misao zatire, A prostački jezik podastire, Svaki smisao bježi u beznađe.   Neizdrživa repeticija, Čovjek-alat u vrtlogu mehaničke dehumanizacije.  


Zašto ustajem kad sviće, Razlog koji svako moje djelovanje pokreće I moj duh ne posrće Imperativ sreće.   Zašto pristajem na svaku društvenu konvenciju Dok štujem lažnu eminenciju Moj duh ne posrće Imperativ sreće.   Znam da ciklus je života industrijski generiran U toj farsi participiram I moj duh ne posrće Imperativ sreće   Opravdavam beznačajno…


Da mi se na polazeći vlak misli uspeti, ni rukom odmahnuti, sve poznato sa se otresti, goloruk probiti nov put povijesti.   Jer sve ono što me danas vraća u korita smiraja, već me sutra porobljava, porocima liječim nelagodnost vlastitog Ja, i tad otvaram vrata u zidu bez pitanja.   U vlaku misli možda bh…


Horda nijemih anđela u haljama satkanim od magle, Prilaze mi iz crnog  svemirskog ponora, Prodiru u moj um kroz božanske portale, Užasnuto vrištim, a opet sam smiren, Usred ponoćnog tremora.   Usamljene nebeske lutalice skrivenih namjera, Uznemiren sam njihovim bezizražajnim licima, No stojim na pragu i ne odupirem se ljepoti prizora, Ipak bježim, panično okrećem…


Krupne kišne kapi tvore umirujući ritam, misli mi opsjedaju vividne sanje, kiša nije mi draga, no opet besciljno lutam, večeras odbacujem laži i biram porazno priznanje.   Ne bih se htio tako osjećati, ali vrijeme u meni budi osjećaj samotni, mraku i magli nije mi teško priznati, ne mislim na onu na koju bih trebao…


Nikada do sada nisam pisao iz dosade, suhoparne besjede, balade satkane od praznine i dosade.   Nikada do sada nisam volio iz dosade, ali kada nema te, nije mi dosta te, dok mi tvoje grudi i usne opet ne dosade.   Često sam se dosada smiješio iz dosade, na farsa šale i priče višesatne, domjenci…


Upitah za razliku između zla i dobra, i vodi li se još ta kozmička borba. Nekoć vjerovah da to su kategorije čiste, sada shvaćam da to su stvari iste.   Lažni mudraci promišljaju život i počelo, a neznaju reći gdje staje crno, a počinje bijelo. Upitah:  zar ne postoji pravo, zar ne postoji krivo? Odgovaraju…


Blijeda slika iz djetinjstva sada samo šuti, godine nevinosti nestaju u minuti. Iz dječaka muškarcem postani, radi sranja što ih rade i ostali.   Psuj Boga, pazi da ne postaneš metom, na velikom se odmoru kurči sa cigretom. Prepoznaj tko je lud, al ti budi luđi, iglom i tintom ureži Dinamo na grudi.   Krećeš…


Suvišan čovjek, u borbi sa bijedom Formula života, ispisana bijelom kredom. Šizofrenija, disperzija stavova, Emulzija znanja i vjerovanja.   Prvi, slijedi bezgrešni kanon, Drugi, izopćenik, operni fantom. Prst na okidaču ili ruka na bradi Dvojakost cjeline, u stalnoj zavadi.   Umne, iščašene diobe, Prašnjave ladice jedne osobe. Čovjek i dalje ostaje misterija, Prvim dahom počinje…


”Učinit ću to!” – majkom bih se kleo, utočište zatražim u imaginaciji, zaista, teško je provesti riječi u djelo, razmišljati je lakše, u gorko-slatkoj satisfakciji.   Naravski, učinio to nikad ne bih, odbijam pomoć kao pravi očev sin, agregatna stanja svijesti, mijenjam po potrebi, često krut, ali češće proziran ko’ dim.   Umirujuća letargija uzima…


Tražim prostor profane tišine i osame, nalazim ga u iščeznuću nemira i galame. Obuzet milinom, čujem pjesme anđeoskog kora, dok se namještam na hladnoj dasci sanitarnog čvora.   Moj mikrokozmos, cijeli spektar tajnih rituala, u misiji oslobađanja napučenih intestinala. Mantram, grozničavo stišćem pesnicu, otključavam bijesnu Eolovu dječicu.   Razmišljam, u nedostatku bolje zanimacije, u procesu…


Poznati glas radijskog voditelja, bruj kafe aparata, u pepeljari izgara netom upaljena cigareta, izvana kelner, iznutra poeta, omražen i omiljen voditelj kafanskoga svijeta.   Smeđi drveni šank, granična je linija, dijeli stvarni život i njihov bijeg od istoga, na njemu se debela šaka radnika steže oko čokanjčića, prestaje otuđenje i dosada, revizijom životnih (ne)uspijeha.  …


U busu, olovni hropci starca i teške vrećice, tražim hladan dio, rukom pipam rukohvate, nesigurne djevojčice skrivaju zubne aparatiće, kada ću kući stići, brojim jogunaste sate.   Gledam van kroz to mutno išarano staklo, cigaretni dim prolazi kroz paučinu, on u ruci drži svojih cigara paklo, sjajna mu čeljust odbija zraku sunčevu.   Duboko je…


Ljudi u kutiji, glupi slon u restoranu istrenirani prsti na daljinskom, traže život na ekranu.   Ljudi u kutiji, vidim ih kada ležim na kauču nasmijem se na osmijeh, ponekad i zaplačem kad plaču.   Čovječe u kutiji, ”volim te” kažeš sa lakoćom nama je teško voljeti, a i živit’ sa samoćom.   Čovječe u…


Polako ulazim u godine, a još se skrivam od rodbine. Oni što nekoć su nada mnom strepili, najednom su oslijepili. Majka koja uvijek je osjećala ponos, zauzvrat je dobivala samo inat i prkos. Otac koji je radio da bi privrijedio, nikad nije tražio ljubav što je zavrijedio. Sada od njih krijem oteklo lice i krvave…


Koristimo leće, očale, dvoglede kako bi lovili poglede, za svaku bacimo oklade. Koristimo prolaze, prozore bočne retrovizore, kako bi vatali prizore. One koriste oči plave ili smeđe raspoznat je teže, kad zaklope vijeđe. Prije treptaja, ulovit vrime, a nikad saznat njeno ime jer čarolija se raspline. Noa


Koga briga, što mi je poplun kraći, noge mi ozebu za duge, hladne noći. Tko mari, što mi je krevet mali i nemam skupe stvari, zub me boli; bit će da se kvari. Koga briga, što mlijeko pijem iz kartona, a  ulica cijela priča kako nemam bontona. Tko mari, što su mi prašnjavi ormari, u…