Osim što živiš kao mali Buda u mjehuru sapunice Na pamučnom oblaku gdje ne svraćaju ptice Samo se ljube vlati trava i sanjaju latice uvelih nevena Koji put prespava ždral sa dalekog puta I ima te svuda… Gdje li si?


Oprosti mi što ću buncati snena o odlasku, Možda već sutra netko protrese staklenu kuglu sa lažnim snijegom Prije nego se slegne na dno možda krenem za svilenim skutovima anđela na staze oblaka… Neka bude bez pozdrava, ali da znaš svoje sam življenje tobom protkala, Tvoje sam osmjehe na srce zašila kada sam ga krpila…


Kroz potopljeni trup jednog očekivanja plutaju sjene riba i rakova dok mjesec toči svjetlo svoje lampe Mirno je more bez znakova. Ovom su paralelom protutnjale oluje vrijeme je za dozrijevanje sna Jedino tremolo morskih struja treperi plavim pijeskom dna.


Ponovo na istom mjestu zvanom nigdje sa velikim,a praznim koferom u crkvi svetog Ništa stojim Ne znam da li postojim ispod ovog maglovitog raspela ili sam the end nekog filma Luisa Bunuela. Sve sam sanjala, ušminkano i ispeglano sa mirisom karamele Prosute perle i perje rajskih ptica Suluda smicalica života da me smjesti u tramvaj…


Vrištim, samo ti ne čuješ Plačem samo ti ne vidiš Umirem samo ti ne osjećaš Vrisak,suze,umiranje kao oluja u zjenici oka samo ti ne pamtiš koliko mogu da ratujem sama sa sobom Odrastam i starim istovremeno a za tebe sam još nerođena zvijezda koja je odavno ugasla Sa druge sam strane ogledala Vrištim, samo ti…


Netko je u boje prolio vodu pa sad nebo kaplje plavom u sivo svanuće Slijevaju se crvene u mimohodu niz krovove i kuće I sve je nekako blijedo i sve nekako klizi kroz prste i misli Kao da su pokisli svi vrtovi ruža i sve  mirisne nijanse cure niz put od mahovine što se pruža…


Čekaj…možda još cvjeta divlja kupina u tvom srcu urasla kao trnje možda nikne zrnje očekivanja pustolov mjesec smješi se još iznad granja čempresa. Čekaj…još nisu zarasle staze kojima smo pratili paukove mreže još veže vrpca snova za mjehure od sapunice još nismo došli do granice našeg izmorenog svijeta vrtlog ljeta nosi još ružine latice… Čekaj……


Mogla sam  proputovati sve svjetske sporedne putove koji vode na kraj ničega i da se vratim istim smjerom , i saznam da te nisam izgubila. Samo sam pribjegla plitkom zaboravu kojeg je isprala obrnuta struja tuge A vraća ga svaki pun mjesec. Mogla sam i da odrastem i pustim trnje  oko usnulog djeteta u meni,…


“…Vjerojatno sam osjećala da me ti možeš vratiti na početak, pre početka mene same. Na onu iskonsku pustopoljinu gdje su sve dimenzije preslikane jedna u drugu i gdje susrećemo sebe. U tebi sam prepoznala dio moje vječnosti i za njega se vezala krvavom posteljicom snova da se nikad ne odvojim,da se nikad ne rodim iz…


Pokaži hrabrost da savladaš sebe i onda zakači sve te medalje vlastitih osmijeha na košulje propuštenih šansi jer ima nešto u tom sklopu Dunava i trava. Vrati se sebi kao što si mene vratio meni. Ne odustaj od nas. Imaj to nešto iza zenica prepoznatljivo samo meni, pošalji mi razglednice sunčanog dana, nađi me tamo…


Da,to sam ja,tj ona. Kao nebo iznad tebe,uvijek prisutna,čak i kad me ne vidiš. Oplakana kišom i namirisana zvijezdama, posuta sjajem jednog drugog Sunca,našeg Sunca i ogrnuta mjesečevim mijenama. Ona kojoj si misao koja uvire na javi da bi izvirala u snoviđenjima, početak,kraj i sredina, ona koja jeste a nikad nije, koja je bila i…


I tako… otpadoh ti sa srca kao kamencic izgubljen sa mlijecne staze, pali stručak bosiljka sto ga gaze noge vojnika …padoh kao kolateralna zrtva,pokosena zaboravom kao mrtva cijena ratne statistike,kopija lazne slike jedne ljubavi. Srusena je i zadnja barijera , upravo pocinje nova era bez snova. Starosti,dobro došla. Admiral sam flote potopljenih nada estrada palih…


Ja moram dalje Za čekanje nemam više snova I moram naći način da te ne živim više. (Šavovima srca kuca tvoje ime) Nitko mi nije rekao način na koji da te zaboravim,ali nitko mi nije pokazao ni način na koji da te sretnem, ni način na koji da te volim, a ja sam te svejedno…


Sjećanje na sadašnjost “…Vjerojatno sam osjećala da me ti možeš vratiti na početak,pre početka mene same.Na onu iskonsku pustopoljinu gdje su sve dimenzije preslikane jedna u drugu i gdje susrećemo sebe.U tebi sam prepoznala dio moje vječnosti i za njega se vezala krvavom posteljicom snova da se nikad ne odvojim,da se nikad ne rodim iz…


Oprosti mi što ću buncati snena o odlasku, Možda već sutra netko protrese staklenu kuglu sa lažnim snijegom Prije nego se slegne na dno možda krenem za svilenim skutovima anđela na staze oblaka… Neka bude bez pozdrava, ali da znaš svoje sam življenje tobom protkala, Tvoje sam osmjehe na srce zašila kada sam ga krpila…


Sačuvaj te ruke-moraju me još grliti moraju mi još svirati jednu pjesmu najljepšu Moraju me milovati kraj tebe me uspavati. Sačuvaj te prste umorne što su svu noć žice ljubile umjesto moje kose i mog lica Sačuvaj sebe za mene kad se jednom vratim stazom ptica selica


Zamišljam te pored sebe noćas. pravim ti mjesto,popravljam jastuk, prebacim ruku da ne smeta Jedva dišem da te dah moj ne probudi Što je ostatak ovog ludog svijeta za nas dvoje ludih? Mjerim tišinu tvojim udisanjem zamišljenu putanju tvog vrata množim s jagodicama prstiju Mjerim nemjerljivo gledam nevidljivo trpetajima od zlata Spavaj mirno noćas,najdraži Ne…


Sporo prolazi vrijeme bez tebe… Okačim tako neki tvoj osmijeh na zid sječanja kapnem poneku tvoju riječ niz obraz i sanjam svitanja kad pašće mraz na sva čekanja. A sporo klize dani kroz pješčani sat.. Hladno je ovdje na Zemlji samo su zvijezde trag tvojih godina i vatre kojom si sagorio Skupljam kao ljekovito bilje…


Bože, Kada jednog dana stignem umorna noseći svoje tovare tuge i perlice sreće pred tvoja vrata, hoću li prepoznati tu stazu od zlata i oblake šećera od neba veće da se odmorim od čekanja? Hoćeš li poslati mog anđela sa očima boje meda sa osmijehom od sjećanja da me zagrli i kaže: Nepotrebna su bila…


Strah me je. Kada godine prođu i skliznu tuge kao kapi kiše niz staklo, zaboravit ću boje tvojih koraka i sve ono što me je taklo kao dodir svile iz mraka i zvuk tvojih očiju kad ih sklapaš da mi smiriš usne poljupcem Strah me je kada se razliju rijeke potopit će nasade čekanja i…


Večeras- posljednje karavane zvijezda prolaze mimo nas kišom se umiva mjesec mlad Kroz  krošnje breza kaplju suze nebeske a ti me tješiš… Večeras – zeleni mostovi mladosti se ruše izgara trava u požaru duše, sivo je more izbacilo školjke… a ti me tješiš… Kao olovni vojnik još uvijek stojiš na rubu mojih snova kao na…


I da me noćas odvedu. ja ne bih žalila. Što sam živjela, ja proživjeh. Što sam imala-ja podijelih… Praznih ruku u  pustinji od duše… Sreću sam pustila kao pticu u mrak. I da me odvedu ja se ne bih osvrtala Što sam željela, ja sam zaboravila Kog sam ljubila ja sam ostavila… Samo vjetar nosi…


Sve što nam je trebalo bio je kvadrat neke livade, zelenilo meke trave i dva oblaka za ispod glave od običnog platna Dva-tri jutra topla i  zlatna od prvog sunca što se uvijek iznova rađa za nas. Čaša crvenog vina komad kruha, poljupci vlažni između kose i uha da nas bude, jedna gitara i jedan…


Vidim li ja to svjetlost u tami ili mi se ovako pijanoj od tuge pogled muti? Svijetle li to samo lampice na reklami nad ulazom u ništa? Osjećam li ja to proljeće ili sa ove točke gledišta su predaleko ptice i cvijeće da nagovijeste buđenje? Živim li ja to još ili je  samo još treperenje…