Svi moji snovi, razrušeni. Poput komadića razbijena zrcala, leže uokolo, razasuti. Svaka oštrica, rub probija mi srce, izaziva bol. Sakupljam ih, lijepim suzama, želim ih natrag. Cijele, svoje, savršene.


Mojom glavom prelijeću misli. Zvone, klepeću, zuje naokolo. Gubim se u njima. Osjećam mir, spokoj – radost. Prvi puta nakon mnogo vremena, osjećam se sretno. Laž – sve je to laž, trula obmana moje mašte. Spokoj – želim ga dostići, osjetiti nanovo, sada, zauvijek… No, on bježi, a za sobom ostavlja tek – mrtvilo.


Ušao je u moj život tiho, neprimjetno da bi zatim, poput proljetne oluje, u moj život unio nemir. Uzburkao mi dušu i – ovladao njome. Odnio svu tugu, bol i donio radost, nježnost. Pokazao mi što je Ljubav, Prava, istinska, duboka – vječna. Učinio me svojom, sretnom. Tako drugačiji i – samo moj.


Bol

U početku Tek nježan mrmor Tih, nevažan, Raste, buja Poput rijeke. Izlazi iz korita, Preplavljuje dušu, Zarobljava um i srce… Vrišti, bjesni, Ne može izdržati Više, sakrivati se. Tu je! Napokon prepoznata. Samo… Možda – prekasno.


Lutam

U mrkloj noći Koraci Olovni, teški Proganjaju me, straše. U tami Lutam Šumama stranim Bježim, skrivam se… Mjesec, jedini moj Saveznik Gleda na me, Tješi me, Uzima u naručje. Vodi me Daleko U svjetove gdje Bol, tuga Tek mitovi su Davno izgubljenih dana.


Pokret

Svaka melodija, ton il’ tek zapisana nota, jedan je pokret pun emocija. Možda tek lagan drhtaj, a ipak toliko snažan, bitan. Obuzima te, vodi. oslobađa…


xxx

Sjedim. Šutim. Ne bunim se. Neka viču, Proklinju – ne čujem ih. Bježim, daleko. Srce strahovito lupa. Tamo je, čeka me, Miljama daleko. Moja, samo moja, Tiha oaza mira.


Ruka

Ljudi prolaze, poput sjena, žure, bježe, nestaju… U mnoštvu stojim, čekam, pružam ruke, ne prepoznaju me. Sama, potpuno sama, među prijateljima. Na vapaje, tišina je jedini odgovor. Blijedim, polagano, sasvim polagano… Ruka! Topla, meka, drži me, bori se. Para tišinu, odgovara. Tu je, želi me, zauvijek…