”Ono što te je snašlo Nije te moglo zaobići A ono što te je zaobišlo Nije te moglo snaći.”   Uvijek odzvanja u glavi Taj krik SVETIH riječi Taj osmijeh neočekivani Sa biserima koji bodu oči poput sablje Sablje,ljute sablje Koja čeka da se nehotice Sapleteš o nju Eh a tek tih očiju sa neobjašnjivom…


Napokon! Četvrta je godina,pohrljele strasti se polako ali sigurno smiruju.Mi ustajemo gordo,mladalački podignute glave sa optuženičkih stolica spremne da udahnemo novi eliksir života,mladosti. ”Ono što ne ubije,jačim te čini!”-glavni recept koji ti život nudi,objeručke prihvataj,da bi uspio istrajati. Naiime,nekome kada želiš dobro,upravo se to u isti mah okrene protiv tebe samoga,kao bodež sa jakom,ubitačnom oštricom….


Bile su to teške godine. Imalo se hvala Bogu za preživljavanje.Nema to veze sa materijalnim stvarima,ama baš nikakve,a tako bih voljela da ima,ali ne ovo je nešto sasvim drugo. To nema cijenu,ne može se platiti,ne! Godine čežnje,tajnosti,netrpeljivosti,mašte,nadanja i nadanja. Ehh,samo to,dovoljno je reći. Što se godinama taloži,bude najbolje,kao staro vino,koje ima onaj neodoljivi ‘šmek’ opijajući…