Skoro ubili me strahovi, od samoće, od ružnoće, od starenja, od sanjarenja, od odbacivanja, od predbacivanja, od uspjeha, od neuspjeha, od siromaštva, od divljaštva, od ratova, od svatova, od smrti i od samog života.


Pala sam kao žrtva energetskog vampirizma, ostala bez nade i optimizma. U srcu velika praznina, čitanje duhovnih knjiga, bila mi je radosta jedina. Imala sam energije jedva za disanje i još nešto malo za čitanje i pisanje. Svijest mi je bila jako niska, smrt nekako bliska. Život se odjednom činio tako strašan, opasan i bezdušan….


Energetski vampiri, to smo mi, netko aktivni, netko pasivni. To nam je u prirodi, takve nas majka rodi. Dušu iz tijela svoje žrtve vadimo pa je u svoje energetsko polje zasadimo. Tako postajemo jači, zato mora uvijek netko da se tlači. Žrtva o tome pojma nema, ne sluti kakva joj se bolest sprema. Nedostatak energije…


Na brodu sam sama, počinje prava drama. Svi su ljudi nekud nestali, kao da su postojat prestali. Crne siluete na brod dolaze, mene traže, polako mi prilaze. Osjećam strah, jedva hvatam dah. Krenem po brodu bježat, a te siluete počnu vikat i režat. Na pramac broda stižem, ruke u zrak od nervoze dižem. Nemam više…


Na planetu terora živimo mi, u raljama demona skoro smo svi. Kako iz tog paklenog kruga izaći, odgovor u sebi treba pronaći. Teška vremena, teški ljudi, svatko svakome sudi. Više nitko normalan nije, rijetko se tko od srca smije. Svatko je na svoj način lud i ima prevrtljivu čud. Kako iz tog paklenog kruga izaći,…


Na zadnjem katu napuštene zgrade, dva manijaka nešto loše mi rade. Svezana na stolici sjedim, korake jednog od njih pogledom slijedim. Veliki bič u ruci drži, udarcima biča kožu mi prži. Ovaj drugi, pored prozora stoji, minute bičevanja broji. Modrice i rane po cijelome tijelu, izbičevali me cijelu. Haljina rastrgana, na podu leži, koža mi…


Crni čovječuljak veliki nož u ruci drži, hoda iza mene, ali iz nekog razloga ne želi biti brži. Veliki nož prema meni leti, a čovječuljak maše rukama i nešto mi prijeti. Sav je u mukama, vidi da sam sama na cesti, želi me sa lica zemlje pomesti. Ipak ne osjećam strah, smireno hvatam dah. Nož…


Na kauču ležim, nešto na mobitelu bilježim. Odjednom, preko cijelog touch ekrana crnilo povlačim, kao žvakaću gumu, prstima ga razvlačim. Tom crnilu kraja nema, provokacija se mračna sprema. Nasred ekrana, pojave se mutna oka dva, od straha počnem se tresti sva. Dječji plač u pozadini se čuje, velike muhe po sobi zuje. Bacam mobitel iz…


Demonski rokeri bude me usred noći, šapuću mi na uho: “U pakao sa nama moraš poći.” Niz strme stepenice silazim, mračnoj sobi prilazim. Nasred sobe prazan sanduk leži, veliki pauk po zidu bježi. Pjevaju oni meni: “Pati sad na ovom svijetu, pusti nek te godine pometu, neka sve ode kvragu, dočekat ćeš svoju sumrak-sagu. Tvoje…


Crvene oči, gledaju me u tami, nevidljivo čudovište, u pakao me mami. Crvene oči, gledam i ja njih, nestaju u trenu, nestaje i ovaj stih.