Slamka

zarobih rosu u staklenu bocu da bude nevera modelu mog broda kapetana vezah za kormilo koncem a svakom mornaru dao sam slamku   oseke i plime,  od mjeseca mijene ne znače mu ništa u ledu od stakla posada bez žurbe mota konope sa hridi oblutka ih zovu sirene   oblaci stoje i sunce ne prži…


Želim

želim sjesti i pisati pjesme o tebi o iskri u oku, o lepetu trepavica o širenju zjenica i toplom dahu o vječito napuklom noktu na tvom desnom palcu o hitrim rukama i porculanu tvoje puti o tvojim prvim koracima i prvim padovima o treperenju svjetla koje crta sjećanja namjesto skinutih slika u sobi tvoje majke