Nova Jutra

Bila je… Mirna,tiha i fina… Sletila je s oštrih visina… Do naših krivina… Bez pogleda na sutra… Bez sjećanja na mrkla jutra… Isplači se… Iza kamena il drveta… Gdje ljudi ne hode… Svojim grubim koracima… Izjadaj se… Nek riječi odu van ovog svijeta… Nek ih poštovana bića tamo vode… Tamo,onim tajnim znacima… I prospi po putu tom… Komadiće papira… Na svakom po riječ… Koja srce dira… Ja ću u novim jutrima… Licem na tle padati… Ja ću u novim danima… Tvojoj ljubavi se nadati…

Druga Strana

Divan je ovo svijet… Prašina koja pada… Nije vidljiva na nama… Divan je ovo svijet… Kad umire zadnja nada… Nada,koja je uvijek sama… Divan je ovo svijet… Kad nam srca kucaju… A oči blistave i krupne… Od želja nemilih… Divan je ovo svijet… Kad na sve strane lupaju… Bubnjevi i violine… Muzičara raznih… Divan je ovo svijet… Kad u našim baštama… Kao i našim maštama… Niču samo krompiri… Divan je ovo svijet… Kad s onim pismenima… Razgovaramo ko i s budalama… Čudni su to maniri… Divan je ovo svijet… Kad…

Kaktus

Plaše me… Svojim strahovima ružnim… Žele da i ja budem karika… U tim pričama tužnim… Plaše me… Kako se sve gubi… I da neću biti od onih… Koji svoju sreću ljubi… Plaše me… Kako zima sve duže traje… I da ću ja zajedno s njima… Čekati na sunce,kog nedostaje… Plaše me… Da svijet polahko tone… Nije da ja to ne vidim… Al ne želim da me drugi na misao nagone… Plaše me… Da ću dotaći ponore… A uzvike neću moći skriti… I da ću budan dočekati mnoge zore… A bol…

Mogu ti biti

Mogu ti biti sat… Kog ćeš okačit o vrat… Svaki put kad ti vremena ponestane… Sat će ti reći,da kucati neće da prestane… Mogu ti biti… Kišobran po potrebi… Kiše će nekad liti… Kišobran se često izgubi… Mogu ti biti šal… Jedva primjetan na tvom vratu… Tako sitan i mal… Kao zrno pšenice u ratu… Mogu ti biti… Vrata koja svaki dan otvaraš… Nemoj se zaboraviti vratiti… Jer ti trebaš i da ih zatvaraš… Mogu ti biti maska… Koju sad nosiš pred svima… Čak bi i čvrsta daska… Pukla pred…

Sreća i Uspjeh

Tako tužno… Da mora biti nužno… Uspjeh i sreću tražiti… A na umu ne imati… Pa ja se ne mogu radovati… Niti dugo smiren ostati… Jer smrtnost ova me tjera… Da mi bude jaka vjera… Ovaj svijet je poput ispita… U njemu se sreća uči… Da bi se mogla živjeti… U potpunost drugog svijeta… A što se tiče uspjeha… On potiče iz straha… Da mi neće,zbog moje pohlepe… Ostati oči slijepe… Tako da sreću svako boji… Baš ondje,gdje želi da u budućnosti stoji…

U inat

U inat… Vlastitim težnjama… Budit ću se rano… I kad ti budeš nježna… Već će sve biti kasno… U inat… Visokim odajama… Budim se rano… I kad u oblacima… Vidi se nebo slano… U inat… Udobnostima… Koje me okružuju… Pažnju poklanjam… I onima,koji je ne zaslužuju… U inat… Naučnicima… Što sa znanjem mjere… Samo ono vidljivo… Bez jednostavne vjere… Sve je tako nedodirljivo… U inat… Ljubavi koja me izdade… I bez riječi napusti… Moja duša je ne propdade… Srce i dalje suzu pusti… Suza iz koje led nastaje… Led samo…

Znaš li?

Znaš li da ima ljudi… Zbog kojih se zora budi… Zora,koja mirise nosi… Zora,koja od tih ljudi prosi… Znaš li da ima mora… Koja se pune vjetrom… I kad si u blizini gora… Ti se osjećaš sretnom… Znaš li da ima očiju… Koje gledaju svijetlo noćiju… I ne prestaju da danju blistaju… Te oči,u pogledu našem ostaju… Znaš li da ima puteva… Kojima niko ne zalazi… Baš kao i snova… U kojim se niko ne snalazi… Znaš li da ima smrti… U svakoj kapi kiše… I da se čitav svijet…

I ne reci,nije moglo drugačije

I kad u nama… Proljeće bola procvate… Donoseći miris… Teških grešaka… Tad će nas za ruku uzeti… Djeca puna smiješaka… I kad na kućnom pragu… Ugledamo svoje sramote… Prostrte na kartonskoj kutiji… I tad ćeš ti o živote… Izgorijeti u toj stihiji… Ne vodim više… Rat protiv tebe… Mada sam ga uvijek gasio… Al ne vodim više ni ljubav… Zbog sebe… Da ne bih izgorio… Napravit će vrijeme… Svoje tanke granice… Vratit će se ljubav… Do te prve stanice… Nekad,kad zadrhti… Kad se slabom u grudima osijeti… A ja vedrim…

Naša Djeca

Bila si… Baš onakva… Kakvu sam želio… Postala si… Baš bliska… Ona,koju sam ludo volio… I ja sam… Baš onakav bio… Kakav sam htio… I ja sam… Želju jedinu dobio… Snove ispunio… I ja sam postao… Baš ono… Što nisam smio… Žudim… Al ljubav ne hranim… Želim… Al nikako da ostvarim… Od jedne želje jedine… Nanizaše se mnoge druge… Od moje drage i voljene… Dođoše najmračnije tuge… Gledala je oči druge… Kose druge mazila… Usred naše duge… Njihovo gnijezdo gradila… Rodiše se… Kćeri i sinovi… Rodiše se,ni dužni,ni krivi… Bez…

Stvarnost je Ljubav

Rekao je: “Nadam se da nikad nećeš zamijeniti stvarnost za snove!” A ona je upitala: “Šta je za tebe stvarnost a šta su snovi?” On odgovori: Stvarnost je ljubav,a mržnja je san, svaki put kad osvaneš,tvoje srce voli,sve one boli, koje si sanjala,i sve one stvarnosti koje si imala!”

Avion

Poljulja se u srcu… Svakog trena… Emocija praznih… I stidim se tad sebe… Što te prije ne kaznih… Poljulja se u duši… U svakom momentu… Hiljade želja pustih… I bolje da mi jezik odsječe… Nego što ti te riječi izustih… Poljulja se u očima… More ljudi što hodi… I ne znajući kuda… Ti si bila moja kap… Kap,od milion čuda… Poljulja se u biću sitnom… Mnogo stavova čvrstih… Sa suzom koju pustih… Pomješa se dosta sjena… A ti još uvijek ćutiš… Kao mrtva,napuštena stijena… Poljulja se život… Sam od sebe…

Ljubavne Čari

Zašto voliš,kad nikad neće tvoja biti…? Zašto ćutiš,zar se ne želiš braniti…? Šta to tebe muči,pa izgledaš usamljeno…? Zar je tako rano,tvoje srce slomljeno…? Kako sad vidiš svijet…?   Volim,jer ne želim srce izdati…! Ćutim,kako bi je još više mogao voljeti…! Muči me pomisao,da će se i ona osjećati izgubljeno…! Srce se lomi samo,ako je bilo kameno…! Sav svijet sad vidim,kao naš jedini let…!   Trajalo je kratko… Bilo je nedodirljivo i slatko… Ako znaš zašto voliš… Onda ćeš brzo da preboliš… Ako ne poznaješ odgovore… Onda je to ljubav,kojoj…

Plamen

Ima li nešto ljepše… Od pogleda duše… Koji zastane… Sa srcem nemirnim… U istom parku… Ljubavnog mirisa… Bijah mi tijelo mekše… Bilo mi je i puno lakše… Kad se svaka crta pokrene… Ja te osijetim… Kao moju ljubav jaku… Bez predrasuda… Hodao sam… Stazama sreće… Misleći kako ona… Nikad proći neće… Hodam stazama tuge… I tako često mislim… Doći će radosti druge… A ja sam u ovom trenu… Sa grudima u plamenu… Koje ga mogu gasiti… Plamenu,koji će čednost upaliti…

Bijela Dama

Znaš li ti ko je bijela dama…? To je ona žena sama… Čija je čak i sijena… Tako usamljena… Znaš li njenu priču možda…? Voljela je jednom… Ne tako davno… Snagom svom… Slatko i predano… Slušala je otkucaje srca… Koje sad od boli puca… Eto,zbog te ljubavi… Ona ljepotu zaboravi… Izgled joj oduševljava… Sve posmatrače… Al niko ne zna… Koliko ona noćima plače… Bijela dama pali cigaretu… I ispija svoju kahvu… Bijela dama se ruga svijetu… Svijetu,koji samo želi ljepotu i slavu…  

Neprimjetno

Prolazilo je vrijeme… Prolazio je i on… Tiho… Jedva primjetno… U zadnje časove… Osjećao se sretno… Krio je… Umjetnički spretno… Emocije… Kao i drugi… On je uvijek bio… Odan tugi… Mama… Kad porastem… Biću doktor… Znaš li zbog čega…? Doktori majko… Pomažu ljudima… Živote im spašavaju… Žive u čudima… Nemoj misliti sine… Da sve visine… Baš nikad neće pasti… I da su moralni ljudi… Uvijek na vlasti… Podijeli sreću kao jabuke… One dječije,najdraže… Jer tako i rijeke… Od svog izvora bježe… Da bi pronašle radost… Svoju vječnu mladost…

Koračanje

Prolaze godine,ljubav sve jača je… Na stare uspomene vraća me… Nižu se dani kao biseri… Sve osim srca ostari… Nikad ne zaboravi draga… Svaki miris našeg traga… Ljubav koja je blistala… Dušu,koja je svijetlo nosila… Kad na kočijama… Usred aleja lipa i bagrema… Ti osjetiš neki iskonski osjećaj… Znaj,to je onaj doživljaj… Kad sve u njemu oživi… Osjećaj kad ljubav proviri… Kao što viri bubamara… Kad se svaka latica otvara… Kad svijet zadrhti… I ona se isto osijeti… A znaš li ti kad svijet zadrhti… Onogo momenta kad se usamljenim…

Ponekad

Ponekad,kad duša odluta… I oči je prate… I kad su svi sretni… A tvoje grudi žele da shvate… Tad… Naći ćeš izvor mira… Osjetit ono što srce dira… Pusti ga neka bira… Ponekad,kad sve utihne… I kad te tako mala riječ dodirne… Sjeti se svojih težnji… I svih pogrešnih čežnji… Prigrli svoje snove… I onaj glas koji te dobru zove… Zagrli svaki cvijet… I reci joj,tad… Baš kao i sad… Ti si moj svijet…

Tanke Grane

Ako bi… U noćnim treptajima… Po neki uzdah… Uhvatila il udahla… Kao što nekada… U proljetnim danima… Živiš jutro… Kao da je samo tvoje… Onda bi pomislio… Još jednom… Milo moje… Da si dotakla… Vrhove ljubavi naše… Kao što si nježnim usnama… Dodirnula vrh čaše… I opila se vrlinama… Koje u njoj bijaše… Stavim ponekad… Pored jastuka… Par narandži… Da zamirišu… Da osjetim nemir… A kad bi vidjela tad… Šta jedna kap sadrži… Poželjela bi i ti taj mir… Ali vjetar reže… Samo slabe grane… I sve je teže… Birati…

Bijeli Leptir

Noćas sam ti bijeli leptir… Što kroz ovaj mali svemir… Traži svijetlo dana… Noćas sam ti… Šaren kao ptica… Daleko od svih insana… Noćas sam ti… Ukraden od mjeseca… Koji jako sija… Noćas sam ti… Pjesnik dubokih tuga… I svaka od njih mi prija… Noćas sam ti… Zvijezda što se ruši… Kao kule sultana… Noćas sam ti… Milo moje… Burna tišina okeana… Noćas sam ti… Sivi oblak sudbine… Što se širi nebom… Noćas sam ti… Moja ljubavi… Zaspao s tobom…