Prošlo je i prvih pedeset godina mog  djetinjstva Danima sam se igrao i puštao šarene papirne zmajeve I putovao sam daleko i puno dodirnuvši mnoge živote Neke tek usput A mnogima sam kao poklon na njihovu nebu Za zauvijek ostavio komadić duge Odlazeći na posao Na ogledalu sam ti napisao –    volim te i nikad…


Odlaziš i ti Mala mjesečeva princezo nestaješ i prije samog početka valjda si uplašena dubinom ambisa moje samoće i boli jer drugu onu svjetliju stranu ti i nisam ni stigao pokazati nestajemo prije no što smo nešto i postali nisi nam htjela dati šansu da saznamo vrijedimo li išta ili ništa zajedno šteta …


Dolijeću iz mraka i Laju na mene pijani šišmiši Upišana mačka zaspala nasred puta i gromoglasno hrče. I njoj je izgleda dosta života Valjda želi umrijeti pa čeka autobus ili kamion idem i ja isprobati mekoću asfalta Legao sam pored nje I tako nemam ni kamo, ni s kim leći Pričam joj o ljubavi I…


jedno vrijeme sam vjerovao da sam mrtav i nisam izlazio nikuda ako baš nisam morao previše sam se bojao da me ne prepoznaju i da ču morati ponovo oživjeti i svima im pričati o tome koliko mi je lako biti kao i svi ostali plavooki živi mrtvaci ( ovo je od jučer navečer bezvrijedan dio…


ja te iz svog plavog oka još ne puštam da odeš Noćas je mjesec ko ukleti jedrenjak lijeno plovio nebom možda je poludjeli gusar sa njegove krme svoju posljednju kletvu bacio na nas a ja te iz svog plavog oka još ne puštam da odeš spotiču se ulicom pripiti klinci i pjevaju vjetar podno balkona…


Noćas sam se baš potrudio da te utopim U pelinkovcu i pivi A rezultat je kao i prije – isti opet sam ispovraćao cijelu kupaonu grleći školjku proklinjući dan kad sam te sreo Naučit t ču te valjda jednom i mrziti Mada fališ svakoj mojoj pijanoj stanici umirao sam tri godine čekajući na tebe u…


Čuo se pred noć tetrijeb iz obližnjeg šumarka A vjetar je prpošno nadimao jarbole tugeNa mojim usnama još spava leptir Što željno čeka da probudi zaspale strasti u tebi Lonja je opet pobjegla iz kuće A polje je lonjsko postalo more Život je uistinu začaran krug Ponekad krvnik Drugi put drug Možda i jesam suviše…


svaki muškarac, osim svoje majke treba u životu jednu finu i dobru ženu u svim dosadašnjim zajedničkim mučilištima nisam je pronašao i sve su bile jedna gora od druge nisu one bile izvana loše dapače ulaštenih i sjajnih karoserija i s besprijekornim radom bokova ali uvijek sa nepopravljivom greškom na motoru i noćas spava stari…


Nemam pojma zašto se ljudi čude kad i zimi trčim zamrznutim poljima maslačaka i hvatam leptire pa, iz ljubavi kažem ja uporno radoznalima jer ljeti imam puno veće šanse i uloviti po nekog neopreznog leptira a ja ne volim nikome lomiti krila i zatvarati u staklene sarkofage hvaleći se njihovom smrću ali zato uživam u…


neki ljudi imaju sudbinu koju i zaslužuju a čime li sam ja to zaslužio ovaj stan prepun samoće i sve one žene koje su me kao voljele a čijem sam tijelu bio ulje za sunčanje uvijek sa vrlo kratkim rokom trajanja netko tamo , očito voli miris moje boli a ja još uvijek tražim posudu…


karmine

Znam ja dobro kamo spadam I to , da si za mene nedostižna No, Ljudi, pa i ja imaju se pravo nadati sreći Jer tako se danas lako na dno padne Ali teško se polupanih koljena I probušena srca ponovno ustaje Žao mi je samo što smo tvojom krivnjom protračili i ovaj dan Baš šteta…


  Nemoj me samo pamtiti po Stihovima kroz koje si mi se provlačila to Cijelo ljeto Pamti me kao Masmalića koji  je Na sred Vesninog labirinta Gol plesao zagrljen sa  Velikim medvjedom I Po tome da sam redovito na Tramuntani rastjerivao magle Ljubeći ti tek propupale Velške grudi   Brodska sirena je najavila kraj Jednog…


ugriz

kad sam nježno otkopčao i posljednji gumb odahnula si glasno kao da je tisuću tona a ne tek svilena haljina sa tvojih ramena pala na pod   trčkarajući ulicom sve od vatrogasnog doma pa do tvoga stana vjetar je razlio miris jorgovana po spavaćoj sobi ukrao sam te ispred nosa nadolazeće  mladosti a ti si…


Ti si kriva što sve te zvijezde što su pale i ovu noć Ponesoše u smrt Sa usana mojih uvijek samo tvoje ime Ne daš mi da budem čuvar tvojih snova Da ti usnama na vratu potražim ono mjesto Koje zakovitla bure u tebi Sjedeć na stepenicama Naslonim glavu na zid i maštam…tebe Smiješim se…


Jutros mi niz lice U jednoj jedinoj suzi klizi Dvjesto godina samoće Jedno cijelo proljeće Tek procvjetala trešnja I žena u crnoj pelerini Što mi srce slomi U proljeće Pod tek rascvjetalom trešnjom prije točno dvjesto godina


Postala je ova naša tišina kao grob duboka i hladna tko zna možda si se od mene skrila uzevši obličje zlatnog žita i noćas spavaš ogrnuta šalom Slavonske magle srebri se mjesec na gumbima moje pidžame a vjetar u mrak odnosi moje molitve susjedov zaljubljeni mačak doziva dragu sa krova ja se kunem svim na…


Opet Kiša i ja dosađujemo Kutinskim ulicama Uvučene glave između ramena Razmišljam o besmislu mržnje I konstantnoj potrebi da me netko voli Brojim do tisuću petsto četrdeset i tri zastajem Utihnuo je i klavir u mojoj glavi. MukUlične svjetiljke mi se izazovno smiješe Poletio bih k bilo kojoj Ali ti si mi jesenas odrezala krila…


Onih dana Kad mi koža postaje pretijesna A svako jutro mi zamiriše na blud Potražim u imeniku opet tvoj broj Pa ti ionako već znaš kad te zovem da bih htio voditi ljubav sa tobom i već po navici daruješ mi se i opraštaš sve i tvoj krevet postaje žrtvenik na kojem te uzimam bez…


imam u glavi tisuće želja ali samo jedan san ispisujem prstom tvoje ime po zamagljenom staklu dobro znam da me nikad nećeš pustiti da postanem dio tvog svijeta poigravaš se i pokušavaš me zavrtjeti i promiješati u svom špilu karata ali ja sam uvijek bio i ostat ču – pikov dečko ne želiš čitati moje…


zašto sam morao uništiti baš sve naše snoveDok nekad naš grad bezbrižno sanja netko j e noćas prosuo pahulje po poljima čuje se vlak u daljini i vjetar zašto sam morao uništiti baš sve naše snove i porušiti mostove što su nas nekada spajali. Užas. Sad više nemam kome kupovati ruže I pisati pjesme Vrijeme…


Sjedila si zamišljeno na stepenicama Preko puta kraj ceste crvenila se trešnja Rijetki oblaci su nasumično tumarali nebom boje tvojih očiju naslutio sam oluju u kutu tvojih usana znao sam da ćemo do uveče umrijeti nije više postojalo sutra za nas neizlječivo smo se mrzili susjedov sinčić je kroz prozor bacio papirnati avion ja sam…


Otišao sam van te noći Jer osjetio sam da još nisi spremna I da možda nikada i nećeš biti moja Svi pijanci redom su se suosjećajno Okrenuli i nasmiješili kada sam ušao u krčmu kao da su osjetili da sam jedan od njihove braće točilo se i pilo te noći bez predaha – pravo žestoko…


Noćas su se sa moga balkona Bacale suze na pločnik A Ti si mi bivala tako dalekom Sve daljom Dok sam te otpuhivao Uvijenu u dim cigarete Uostalom što će ti netko kao ja Tek nejasna sjenka prošlosti Koje jedva i da se sjećaš Spalit ču polja crvenih makova Što sam ih tebi nakanio pokloniti…


zaborav

Svako zrno soli iz moga oka dere mi kožu sa obraza Nikad više ti neću napisati stih A ni ova pjesma nije za tebe I ni imena ti se više danima ne sjetim No ono samo sa psovkama poteče preko mojih usana poslije litru i po tuduma Krička brda. 1991.pokraj ceste probušen olovom u grabu…


Umrlo je  previše onih koje  volim I postajem sve usamljeniji Ostavljen   Valjda  da ih tugujem i brojim na pramcu galeb bezbrižno spava dok zvono na jarbolu  smrt pozdravlja vrijedilo bi se opet pomoliti dok još jedan dan u tamu noći zaranja   pokušavam žmireć  zaustavit vrijeme i moju bol sakrit u stih na kraju spuštam…