puštam da se pretačem iz jednog lončića u drugi iz onog dječijeg za igru u neki odrasliji dublji sa dnom na dnu ležim preznojavam se boli me glava i ne mogu da spavam srećem na putu sve svoje pjesme uvijek me pitaju isto zašto ih ne volim više odgovaram: zaista uistinu još uvijek ponekad mogu…


Čisto sranje sporo i sluzavo patetično stanje i srce mi izjeda živce Započinjem dan uz dim cigare i opet odraz u ogledalu uzalud tražim Tako predvidiva… Nije li zaista neraskidiva veza između mene i umornih riječi kad ne znamo ni ko koga treba reći ja njih ili one mene Svejedno ženo… Prođi se toga! Možda…


Ko pas režim Ko mrtva pod zemljom ležim Život glođem a on sve teži Bježim Ja šutim ti me pričom režeš Sve dok ne prsnem stežeš Ja svežem ti odvežeš I pročitaš kako bježim Ko u grobu se prevrćem Glavu odvrćem pa zavrćem Nikad ne letim vječno polijećem Posrćem Ja sanjam ti se kikoćeš Miješaš…


Prereži život i ispusti vrisak Osjeti moga očaja stisak Oko vrata Sakri mi prozor Zaključaj mi vrata Pa me pronađi Ako smiješ zađi u moj haos Izuj cipel i hodaj bos Po mojoj glavi Samo se udavi I pusti me na miru!


A bile su neke oči suzne i dok je sreća svirala himnu spustile kapke teške od nesna i birale nesreću mirnu gledajuć bića pjana od sreće ustreptala bijesna… A bile su neke ruke tužne u moru drugih pruženih nebu svjesno spuštene na papir tuge gdje slova su tiha i na pola stiha rasplaču mjesec… I…


U moru moga neba, pod okriljem moga boga Ne možeš ostati više! Kad kažem dosta! Čovječe od leda, provalijo duha Nemam više oka, nemam nosa ni uha Za tvoj strah i riječi tvoga ega Dosta, preklinjem te dosta… O, nestalo je mene i mog žrtvenog tijela, nestalo je svega Nestalo je svega! I šta je…


Prepuštam te noći da joj crne kose ti rukama diraš Nek u zagrljaju uspava ti oči dok joj žudne pjesme uzdasima sviraš Nek ti sada mjesečeva sjena sa strepnjom dira lice Dok se plaši da ćeš poželjeti bludnu igru zvijezde padalice i u njenom sjaju sagorijeti Nek te oblak grije… Ostavljam te, a ti se…


Neke dvije riječi slomljene tišinom postoje među nama Njihov eho iskidan sa dvije ruke noćas nas proganja i ne da nam da sanjamo Da sanjamo… Sklopimo oči ali nema boja samo ruka tvoja i ruka moja kako kidaju riječi Otvorimo oči i sanjamo budni a snovi nam prezni od preznine gotovo ludi I gotovo! Dozivaš…


Upleo si sinoć prste u moje snove… Zavukao se pod moje trepavice kao u zajedničku postelju i mirisao na mir. Rastjeravao si svoje tihe uzdahe po mom tijelu i umotavao me u njih najtoplije što možeš… da me studen ne probudi. Noćas neću da spavam jer znam da nećeš doći… Sinoć me je u snovima…


Gola tijela ljepljiva od znoja a prazna od duše Kako se naizmjenično nadopunjavaju zadovoljstvom Bezlična Jer lica ste odložili u istu policu gdje u slobodno vrijeme držiš svoje nagone Kad joj pričaš na uho ona te čuje Voli da čuje to što razumije a ti pričaš njenim jezikom Jezik je jako bitan u vašem odnosu…


Šta s čovjeka bude kad zamrzi ljude Sva mu ljubav ode Odnesu je vode Kad laži u srž pogode I strašne se smrti dogode Šta s čovjeka bude? Gdje se čovjek krije kad čovjek više nije? Kad zrak kožu grebe I mučno boli sam sebe A duša u vatri zebe I ne piše više ni…