Blazena su jutra suncem okupana, iz noci neprospavane koracam ka izvoru zivota.. Tamo na istoku sunce se uzdize u svom sjaju, ja ga pratim pogledom, oci ne bole niti peku… Tek mir u srcu sto se zivot napaja svjetloscu… Zaboravi tminu noci, rijeci sto su ranile srce, zaboravi tragove suza sto su sprale sminku, zaboravi…


Dal’ se briše stvarno svaki trag? Tvoji koraci u snijegu? Dal’ kiša spere sve ispisane poruke. sve vapaje duše koja vapi da se vratiš? Dal’ stvarno prestaje sve čim nestane lik tvoj u nekoj sablasnoj noći? Dal’ te stvarno guta mrak? Ostaje li samo bol? Čime se liječi? U meni još poigrava srce kad pomislim…


Trideset godina broji ostavljena.. na polju žitnom pod mračnim nebom ona još uvijek stoji… Ništa se ne mijenja, samo vrijeme teče… Njena zlatna kosa i dalje se na vjetru vijori… ona nepomično stoji… i čeka.. da se po nju vrate… da je odvedu.. Ali ništa oko nje živo nije, samo eho samoće odjekuje… Trideset godina…


  U meni diše neki  vrag, mira mi ne da, stvara mi strah. U mojoj glavi pravi zbrku strašnu, u crno mi misli boji, svjetlost ne pušta ni u snu, muči me danju,muči noću… Jedino želim  samoću. Plaši me stalno,plaši me sve, nikako da se otrgnem… Zarobljena duša sve ga pomno sluša.. Ne buni se…


Možda je strah posve bezopasan. Kao pas koji laje,a ne ujeda. Možda je  želja veća od svega. Možda ne znaš kako možeš biti sretna. Nema hladnoće što će srce zalediti, ljubav sve može pobijediti. I sve boli odagnati. S poljupcem u čelo pođi spavati, sanjati…


Sestrice kosu ti vjetar zamrsio, suza ti u oku dok stojiš na peronu broj 13, čekaš njegove korake. Stalni ispraćaj,tvoj strah i noćna mora. Preživjeti ćeš poslije bitke što srce bije. Ljubav,izlizana posteljina, sto hiljada prevara i jedna riječ:”oprosti..” S njegovih usana sveta riječ, šapat na tvoje uho, još jedna laž,grizeš usne, mrvi srce.. Što…


Ima te u mislima. Dati ću sebi to pravo da te zadržim i da te ne spominjem nikome. Nijedno objašnjenje. Znaš kako ti se zgadi sve kad moraš da objašnjavaš.. Ne možeš ljubav. Prosta budala želi da zna sve odgovore.. Ne i ne na ljubav!  


Meni se čini život je do pola.. I noć punog mjeseca, bez sna. Sve je negdje između. Meni se dijeli. Ništa do kraja.Ništa do dna. Jedino to što boli. Neće se oganj ugasiti. To će mi ostati, neće uzeti sebi pola. Ni mrvu moga bola. Nemam kome da ispričam moje lude snove. Nešto me tjera…


Na kojim sam sve stanicama uzaludno čekala vozove… nikada nijedan nije prošao… kuda sam sve ostavljala svoje kofere,na prašnjavim pločnicima sakupljala snagu da opet ustanem jer imam zbog čega…zbog koga… on čeka…negdje… U kamen sam se zazidala da budem ista… nepromjenjena… zbog njega vječno mlada… kuda sam to sve prolazila,kojim krivim putevima hodila? Na kojoj…


Kada bi mogao vratiti dan, jedan dan života tvog? Koji bi bio taj dan? Znaš li ? Možda bi taj dan pjevao? Trčao? Budan sanjao? A možda se nikada ne bi vratio… Ko zna je li istina da se gore spava na krilima anđela, ako nas lažu,nije fer… Negdje se mora biti sretan… Negdje se…


Što je to kad te bije? Kad te vuče,kad te tjera da budeš loš,da budeš zao, to nešto što ti zoveš svoje “ja”. Tako si tada dalek i stran, dok bijes svoj nogom šutiraš.. Što je to u tebi tako strašno što ti zoveš:”takav sam ja,lako planem,brzo se iznerviram.” Meni si tada posve neko drugi,…


Svoje pjesme sam pisala trijezna. Potpuno svjesna. Bilo je teško. Jednako teško kao “biti”, Biti sve te godine. Bivati tu među tim licima. Djevojčice,djevojko,ženo. Zar zaboravljaš koliko imaš godina? Nekoliko sam ih izgubila,priznajem. Nekoliko ih se ne sjećam. Vratim se ponekad. Sjedim na drvenim stepenicama. U poderanim jeans hlačama. Nema više mame. Reci joj zbogom….


Jedna pjesma na radiju i moje ruke na licu što suze brišu. Samoća koja liječi, privid slobode. Opusti se. Samu sebe tješim. Kako je dobro da bolje ne može…


Odakle ćeš se napiti? S kojeg izvora kada je sve presušilo? U pustinji samo fatamorgana. Usniješ kako pišeš pa se probudiš, a papir bijel. Ruka neće da se pomakne. Prokletstvo. Praznina. Praznina je prokletstvo onih što mole za život. Ležiš na njoj kao bolesnik na bolesničkoj postelji i pokušavaš pronaći tračak nade,bilo šta za šta…


Vidjela sam se u tvom oku, izobličenog lica i velikog nosa. Ti mi kažeš kako sam prelijepa. I ja se grohotom nasmijem jer sebi u tvom oku ličim na lika iz crtanog filma. Pa se onda još više smijem… a ti me zbunjeno gledaš… pa dobaciš: “ali…šteta što si luda..” “velika je šteta..” kažem  ja..


Zašto nisam tako divna djevojka? Zašto nisam kao ona,kao svaka druga? Zašto nisam kao ona što prelazi ulicu, ima lijepe noge vitke,dugu plavu kosu i sve na njoj je ispeglano…I mašnica u kosi. Tako je slatka i nježna.Sigurno svira neki instrument… Možda klavir..Možda violinu. Ima nekih 18 godina…možda 19. I dečko je čeka s druge…


Let me see your eyes in my beer.. Oh yeah,there is blues tonight in my room… some music reminds me,honey,that is blues… Drinking my beer while I’m thinking of you.. Can you understand me on my very bad english? Yes I love you even in English… I love you in every language on this f***…


Ja ne pišem više,mogu se zakleti u život! Ni jednu riječ,a tek stih! O čemu bih? Moje su riječi izgubile put. I moje sve smisao gubi. Kao voda do grla. Bože pomozi,ja se davim u svojoj nemoći. Nema te.Nigdje te nema.Ni u snove nećeš. Kako si samo postao ohol. Ne želiš mi dati ni mrvu…


Kad imaš dvanaest il’ trinaest i sanjaš život, sva su pravila nepotrebna i sve se čini posve lako. Kad imaš šesnaest il’ sedamnaest misliš mogu osvojiti svijet i samo se mene čeka. Kad imaš dvadeset misliš da si mnogo pametniji od onih što imaju sedamnaest,šesnaest i trinaest i dvanaest… Kad imaš dvadeset i pet počinješ…


Oči su mi gladne nekog ljeta , pijeska pod prstima i sunca na zalasku. Oči su mi vlažne tek iz mora izronjene,na usnama kapljice slane, ne plačem nikako,ne,ne plačem.. Smijem se samoj sebi što sam tako kao dijete.. Morske zvijezde i školjke i so i radost života,eto ga,eto tu pred očima… u mislima. I opet…


Uvukla se u moje misli, i ne napušta me… traži me da je otkrijem, da je dokučim… Ne prihvata nijedno “NE!” Jača je od svega, ratnik koji se uzalud bori jer zna da će ga ona na kraju pobijediti jer život te izda kad tad. Taj sam isti ratnik. Jedino bih s njome u boj!…


Samoća me ubijala dok sam glumila snagu, kroz maglu vidjela sam sve godine svoje… ništa nisam bolja. Možda malo gora. Možda jer ne znam.Ruke mi ne miluje niko. Da dođeš možda bi mi srce zadrhtalo,možda i tijelo… Ali ja ne znam sebe samu prepoznati. Kako ću kad dodir svoj ne poznajem? Kako se duša odvikne…


Nedostaješ mi ti onaj stari ti.. Hoćeš li me voljeti ovako i za godina 10? “I za 100…” Nježni poljubac u čelo. zaspati, lijepo, ušuškano kao dijete… Bez strepnje.   Nedostaje mi najviše to,baš to  za 10 i za 100.


Usnula sam staricu sijedu što uz prozor svoj u dvorište života gleda, na licu joj bore ispisale svu bol svojih godina, a oči vlažne sjetom dišu… kao da ništa ‘sem očiju više živo nije… A oči…oči sjaje kao u djevojčice male.. Godine su lažne. U tvojoj duši živi pjesma ljubavi, najljepša ljubavna pjesma, neko je…


Imam pjesme, u ladici ih čuvam. Još je samo to ostalo. Ponekad čujem na radiju, pokoju u prolazu,staru poznatu… U zimu,Rade i njegova “već sam ti pričao to.” Pa nešto me,znaš… Opet ne znam da objasnim. Ali tebi to nije bilo potrebno. Samo pogled da nam se sretne. Ti bi znao… dal’ šutim večeras. Il’…