Masa pod rebrima guši svaki zgodan stih, pa napravit ću sliku u nekoliko boja. Jedan smeđi zid, musav i mlitav. Pred njim dječje lice skriveno u mokrim rukama. Oštra koljena i laktovi sakupljaju se u sredini, kao mala vojska, pred sivom stijenom, valovitom i živom pod njezinim rebrima. Svaki je njezin pokret pokret otpora pa skupljanja…


Ipak nedostaješ kad mi klizneš iz zamazanih ruku kao voda. Tečeš po svijetu kroz kanale i vrtove gaseći nečiju tuđu žeđ. Dok ne ispariš i nebo te ponese. Tada padneš opet na moj dlan.


Idemo na jezero, pod tanki mlaz vodopada, što ne pušta prašinu na lišće. Idemo od gravitacije, mašući nogama do prelivenog otoka nasred jezera. Idemo si gledat lica jer imamo ih mnogo i svako čeka da ga se zavoli i da voli.