Nikad mi više ne pomeni ovu zemlju.   Nisi ni slučajni namjernik, da te bar nešto njome dotakne… Bar jedan korak koji spustiš, da ugledaš kako trag utiska, Ali nećeš…   Hod je to… zemljom što se izmiče, Hram bez kapije… kraj kojeg mnogi zalutaše.   Ćud njene tišine… takvi ne razaznaju… Zato ćuti.  …


U grlu me stisni… Dotle sam stigla, Al’ dalje mi… ne daj.   Ne u srce.   Jer ako se tamo spustim, više… ni tebe ni mene nema.


Tijelo ti moje robuje već godina ima…   Kako umije i kako zna, svim porama dok… svakom kapi slatke znoji što izvire, Svim mirisima ljeta, Lukama svim… I njihovim okovima vrelog.   U Suncu… Tek u njemu se ogleda moja vječna koža, Ko pustinja presipa na tvojim rukama, da dočara snagu nespokoja.   U Suncu……


Dim cigarete što ga ostavljam iza sebe, stoji mi bolje nego ikad. Dok se pretapa u svakakve neuvjerljive oblike, daje ovim trenutcima poseban izraz zadovoljstva. Neopisivim u mojim vamp koracima što odzvanjaju gradskim pločnicima. Najprije te lagano obavije, u trenutku izgledajući poput oblaka nestvarno i magleno, a onda ko kakvo rajsko biće iz prastarog mita,…


A te daljine su bile… dugi sati tvoga hoda, Do juče sva tama u očima putnika, kao sudbina iscrtana.   I da nisi bio toliko jak, jači od sebe i svog straha, Možda bi pristao na lakše uloge: Neke bi te druge ruke privoljele sebi, Dotakle nekom sličnom harmonijom života, I možda to ne bi…


Ni sama ne znam kako, ali desilo se…   Jednom su samo došli, rekli ti nešto više. Otvorili su ti oči… I vidio si da sam bila nešto manje.   Tako je počelo…   Dušmanima noći i nije mnogo trebalo… kad sve smo za njih mi učinili.   Ti si odlepršao u bijeli svijet, A…


I od onog zadnjeg straha… moja ljubav ode dalje. I moja i tvoja… Obe ljubavi. Zajedno smo bili spremni na sve… To je jedino što znam. Tu potrebu što je vidim…  ko neko nesvjesno biće što živi u čovjeku, Ono što ni samo ne zna zbog čega i kako… Ono… i kad nema pravog razloga, …


Ne boj se mojih vragova. Nisu mali, al’ naspram tvojih… ništa su. U njima nećeš naći što pod okriljem prošlih godina, već nisi našao. Zanos ovaj… i on je… tek predstava zbunjenog uma, Tek njih daske.. kojom lukavština hodi svoje slabašno tijelo. Zato nek te ne plaši. Ništa u njemu… „Sve što je opasno  nije…


Nebitno koji  put dobra i zla, koje sutra od života, Šta god se utiskalo u rane moje, Uvijek ću teći svoju ludu krv. Uvijek hrabra biti za isto… Jer svi su branili, ali srce nije moglo. To je jedina moja istina… Istina što je zovem čudo tijela. Ako ja sama ne znam, ono zna… Ali…


Među svim tim raznolikim krovovima noćas sam pohranila jednu priču. Jednu običnu priču koju sam morala da izmislim za jedan grad… Naiđe i takva potreba čovjeku,  kad mora da izmisli jedan poseban svijet i tamo na koji trenutak nestane. I ta moja potreba, iako se s vremenom stišava,  još uvijek je nekako jača od želje…


Po osmjehu do pola, Po mirisnoj i koketnoj igri što je igra, Mog idola malog poznajem… I pola mi duše kida, još kad kaže da smo bez premca isti.   Tu je… lijep, Ljepši nego ikad, Ovjekovječen svojim tajnim oružjem između dobrih i loših manira, Rođen da uzima i bira… od milion, milion i jednu….


Nekad su postelje tvoje bile… duže i tiše. Baš krojene po mojoj krotkoj mjeri, savršeno pitke.   Po njima su kose moje svijale put do tebe,  tražeć  ruke pozlaćene.   Da ti se pokorim bila je sva silna želja moja… Biti zemlja a ti njen vladar. Prirodno, i neusiljeno… Kao kad toliš glad, U nedorečenosti…


Ima li ludost ova ti kraja, srećo moja neutoljena? Ima li, tugo moja neprežaljena za ovaj i još deset života? Ti, što sunce ti dan ne imade, Što se obmotavaš oko listova mojih i tražiš najtanje mjesto da ih prelomiš.   Što mi na grudi padaš, i pritišćeš ih, Kad znaš da me pjesnice od…


Ne moraš toliko da se trudiš, sa ovim sitnim slovima, Što dok gutaju kilometarski papir, uvijaju mu u šarene, slatke priče ljubav.   Ne moraš, ali hoćeš, poznam te tako iskeženog– govorim sebi, A još više vragu koji se lijepo smjestio na oba moja iskvarcana ramena. Pa se klati, prenemaže kao list na jesenjem vjetru,…


Staću lako na tvoju slobodu, Bez pitanja koliko košta, Koliko se bahata riječ lako preoblači u gospodske skute, Bez pitanja šta joj sutra treba da novi naum nahrani. Jer nije važno ako je nešto obmana u oku koje se zariva u dušu. I moja, i tvoja, ionako olako sve shvata… i očas se predomišlja. Zato,…


Lijepo su mi govorili da prije nego što pođem, okrenem se, Bar još jednom malo drukčije pogledam oko sebe, da malo više udahnem Naš čisti vazduh i da se pustim na onom starom polju, ne bi li Zajedno s vjetrom i kišom udahnula snagu svoje ranjene zemlje. Govore mi, osjetiš li kako u njoj mira…


Nekad utočište svih tvojih noći besanica, Kad se desi mimo normalnog svijeta sve, Kad me poželi tvoja lažna riječ ohrabriti besmislom, I kad nas u njemu ništa više nije htjelo, Uvijek sam ti, neka druga padala na tijelo.   Nisam nikad bila san, ali sam ti uvijek u to vrijeme dolazila, I nisam znala šta…


O kako je lijepo taknuti te odjednom i nestati prije nego se okreneš… Znati da si me čuo između dva koraka tvoja što za mnom pojuriše zbunjena. I tek što stadoše, opet te dotakoh dlanovima ispod obraza, Samo da te podsjetim koliko me voliš, kao i ovaj miris uz vjetar što ti šaljem.   Kao…


Volim tu jednostavnu tišinu s kojom mi se najavljuje… uvijek tako počinje… s tišinom, Kao pero lagano dodirne mi kosu, pa pređe preko lica, I kao da zna, onda kad nisam u potpunosti spremna, Samo mi priđe i šapne: “Zatvori oči.” Lako se spušta na mene, i onda zatvaram ih.. Prije nego li išta shvatim,…


  Kao duh na prstima, nešto je tu što nas prati, Stoji godinu i više, skupljeno nam iznad glava.. Neka čudna daljina u klupku, što odjekuje mislima paralisanim..   Zagledamo je djetinje, neumiveni, zaslijepljeni ko od prvog Sunca.   Samo što to nije Sunce.. A mi nismo čisti… I što nije obećanje, Ni krila koja mogu…


Tu smo igru zaustavili, čini mi se na vrijeme, Baš na kraju puta gdje, jednoga siti a drugoga gladni, slučajni prolaznici zabasaše, Na mjestu gdje bijes ne začinje tek tako, I gdje dana dovoljno nema, kako god da okreneš.. Tu smo se očešali jedno o drugo, spuštenih glava bez pogleda u vis, Lišeni svega osim…


TU JE LJUBAV.. Tu gdje je Bol… Odatle ja počinjem… Tek tu moje Tijelo progledava… Tek u tom umiranju… počinje da se budi, Dok ga emocije razdiru u beskraje Kapljica.. Sve do jedne osjeća je… Ljubav!.. Do poslednje.. I jedino zna, samo s njom, kakava god da je.. samo s njom se osjeća.. Živi.


Šta ima u tome loše što više nemam svoja krila?? Tako je svejedno što su u tvojim rukama, kad tako lako činiš s njima čuda. „Svo ovo vrijeme me jedino ti vežeš i ne daš da se nerazumna predosmislim.“ Sad kad više nisam ni blizu onom juče, Ne mogu ni da se sjetim kako je…


Nismo se tako dogovorili.. Samo ovo nadigravanje nije bilo dio mog dobro upakovanog plana.. Ni blizu.. A i sam znaš, samo ne priznaješ… ja nisam neko ko može išta da planira, a tek da to tako dobro ’pakuje’… A kao što vidiš spakovano je… Ispalo je kako je ispalo.. Šta da kažem… neka je, ako…


Da… da bi se olako uzeli ovi potezi, ali ne… skupi si. Ova nesanica ipak tvrđa je od juče da se po njoj tako lako gazi, Zato lepršaj tiše leptiru, leđa čuvaj dobro na koja polažeš svoje cipele, I stisni čvrsto zube, svoje srce još čvršće.. Nemoj biti tužan što ostaješ ponekad sam da brojiš…