Možda te magLa ostaviLa da joj sačuvaš mjesto – i popuniš mene Lakoćom svoga duha ., Možda te nježna breza otpuhaLa sa svoje krošnje da šaLjes njezinim rodjacima svoj svojegLavi dah vijugave mašte., Možda te Sunce opekLo bezbroj puta i posLaLo sunčanom zrakom …da zajedno samnom stojiš na raskršću poništenog grada. Možda je priLog? koji…


PromrzLe ruke., a vani južina. Bistar um., u žamoru Ljudskog LudiLa. Nekoć čisto srce., sada ukaLjano tuđim rukama. Duh koji je pregazio vLak … Za dLaku. Ipak je nešto od njega ostaLo … Još može maštati da je svaki novi dan kao feniks. Leteći i sa cigaretom u ruci. UpaLiti mirisne svijeće i odpLoviti ……