MLADOST, ŠTA TO BEŠE? DAL’ KAD NOĆIMA DOKASNO MOŽE DA SE IGRA PJEVA I PLEŠE? MLADOST ŠTA TO BI? DAL’ ONO KAD U JEDNOM DANU MOŽE I TRI PUT DA SE ZALJUBI? DAL’ MLADOST JE I TO, KAD ZA SVE IZGOVOR LAKO NAĐEŠ, A I DA NE TREPNEŠ MOŽEŠ DA SLAŽEŠ? KAD TRAŽIŠ SVE ŠTO…


Nek’ liju kiše, nek’ sipa grad nek’ snijeg i led okuju i zalede cijeli grad, nek’ mostovi svi se sruše nebo sa zemljom sastavi vrijeme  nek’ stane…sve nek’ zamre, od danas nek’ niko ne broji ni minute… ni sate… ni dane! Niko na ulicu nek’ ne izlazi niko pločnikom nek’ ne gazi, glavu niko nek’…


Ne nudi mi noćas vino kažu da u njemu je istina, jer ja na nju… ovakvu… još nisam spremna. Ne poklanjaj mi ružu crvenu, još u srcu nosim davno uvelu, trnje još joj osjećam sa svakom istinom u njeg’ dublje je zarivam. Ne nudi mi ništa što ne želim previše neželjenog već sam dobila… samo…


K’o so na ranu da si mi stavio opeklo me, zaboljelo… srce prokrvarilo. K’o so na led kad se baci puteve da otkravi… ne prestaje da krvari. K’o so na hljeb kad se pospe… ukus da mu se popravi, ti gorčinom mi ga pokvari. K’o so bez koje si nam ti živote, nezamisliv u srcu…


Ponekad dok pišem učini mi se kao da sam to negdje već čula ili pročitala pa se zapitam… nije li se to moja mašta sa mnom malo zaigrala… …a možda sam to doživjela, negdje već i zapisala pa izgubila… ili u naletu nekog drugog raspoloženja izbrisala ili pocijepala… što me podsjeti… da život kao i…


Vežem snove naše nedosanjane nitima tanjim od paučine uplićem ih u samotne pijane jutrom osviješćene… Lako se prepuštam zadovoljstvu onih prvih najslađih žudnjom prizvanih… mame me u dubine neshvatljive tjeraju daljinama neuhvatljivim nose u visine nedokučive nude zanose neslućene… Slapovi prešućenog zapjene zatomljenim jecajem, otmu mi ih prve zrake jutarnje rasipajuć’ po licu teške suze…


Ne, nema me ni u tvom snu ni u tvojoj javi ni u šapatu lišća ni u dahu vjetra ni u zaspaloj travi. Nema me ni u jednom tvom sutra tek… u magli prošlih dana, a možda me nije ni bilo… sem u komadićima polomljene vaze od kristala otkotrljanih u procjepe između letvica parketa tamo…


Pričao mi vjetrić blag i mio, svugdje je putovao, svašta vidio. More ga mamilo, pa je u njeg’ zaronio bez daha ostao… Prevrtao se i kovitlao za vazduh borio, u oluju pretvorio, galebovima krila polomio, brodove potopio… Oazom bujnom i mirnom je prošetao, bura osjećanja ga preplavila oduška duši dao, zafijukao, zaduvao, pa podivljao, rastinje…


Morala bih… kao morska sirena nadnaravne moći imati čarima njenim te zavesti tajnom mistikom zaludjeti božansim glasom opiti kao spužva u sebe te upiti k’o oktopad pipcima obgrliti k’o rak kliještima čvrsto stisnuti. Ali… bojim se… nešto tvoje od mene bi se otrglo, strijepim da bi to srce bilo… pa bih morala, morska zvijezda postati…


Ja čovjek sam sa dva lica… prevarant i lažljivica… kradomice noću u kartonsku kutiju uspomene pakujem zalinjuć’ se… sutra ih u smeće izbacujem, a već u jutro rano, kutiju otvaram opet ih pregledam i na staro mjesto vraćam. U bločić sivi, olovkom crnom ime mu ispisujem, još crnjom u srce ga zaokružujem, obećavam…. na ovu…


Odavno već, ponoć, prošla je, navila sam sat… u šest treba ustati, a san nikako da me uhvati. Okrećem se i prevrćem, rastresam jastuk, mijenjam mjesto glavi i nogama prebacujem ih preko jorgana… ništa… sve badava… Recitujem pjesmice… zamišljam oblake i ptice, potočiće i vodenice, na pašnjacima ovčice… Počnjem ih brojati…. prvo bijele… pa crne……


Čedo moje bezimeno, iz utrobe izvađeno… …nerođeno, sjeme tek proklijano na zemlju ni stalo suncem ne ogrijano nebu predano. Kao da si mi u grijehu stvoreno K’o ukleto… oteto… Bog ti dušu nije dao… ili dao pa se pokajao. Dok sam te pod srcem nosila bezbroj imena sam ti dala nisi ti meni bez imena…


Prevari vrijeme kao nekad ono tebe iskoristi, oružjem njegovim ga dotuci izmuči, izmori pokaži mu kako se bori… da pregazilo te nije, mu pokaži, potrči, pojuri s vjetrom se udruži predaha mu ne daj nek’ osjeti težinu svoju, a izdržljivost tvoju. Zaustavit’, vratit’ ni pobijedit’ ga nećeš niko i nije… raduj se živi i voli,…


Mogla sam riječ da ne izustim drhtajem tijela sve reći smijehom muklu tišinu k’o munjom presjeći ledeno srce otkraviti pogledom buktinju raspaliti. Mogla sam robinja biti sužanjske besane noći u pjesmu pretočiti grlenim glasom zapjevati ljubav  pomenuti, a ne zajecati. Mogla sam ništa u sve pretvoriti od života bajku napraviti od uzdaha pjesmu napisati od…


MISLILA SAM DA JE ZA ČOVJEKA NAJBOLJE DA BUDE RIJEKA. ONA SVOJ PUT IMA, SVOJ PUT ZNA, ŠTO DUŽE TEČE SVE JE BOGATIJA, BOGATSTVO SVOJE UMNOŽAVA U MORE GA PRELIVA U BLAGODETI NJEGOVOJ UŽIVA!   MISLILA SAM DA BI LIJEPO BILO DA ČOVJEK BUDE PTICA. ONA MOŽE DA LETI, SVE PREČICE ZNA, MOŽE SVAKI PUT…


Mnogo će vozova zahuktalih tračnicama ovim proći, s prozora njihovih pogledat’ će nas neke tuđe oči i ni u jednim prepoznat’ se nećemo moći. Na stanici usputnoj il’ glavnoj razmilit’ će se putnici na sve strane k’o na povjetarcu listovi požutjeli u hladne jesenje dane. Pomjerit’ će skretničar tračnice lijevo il’ desno u nedoumici okretat’ću…


CRV SUMNJE Budim se u cik zore s pjetlovima, zaorem brazdu po sjećanjima, ima… ima već mnogo godina sjeme nade i mira sjeme ljubavi i sreće tu sam posula. Brazdu duboku… duboku kao riječna korita , zalih obilno kišom iz vedra oka, jagodicama prstiju preko njeg’ pređoh kao preko dirki klavira slutih, bit’ će to…


POTROŠILA SAM SVE SUZE, PRESUŠILE SU, SVE USAHLE! KAD POMISLIH DA NEMA IH VIŠE, DA NEMA ZBOG KOG’ I ZBOG ČEG’ VIŠE DA SE PLAČE, NAIĐOŠE BUJICE JOŠ JAČE. GLAS MI ZADRHTA, SUZE POTEKOŠE U GRLU ZASTADOŠE, JECAJI ME SLOMIŠE. NEMOĆNO RUKE SPUSTIH, DOZVOLIH BUJICI DA ME NOSI, SUZU NI JEDNU NE OBRISAH SA ZNOJEM…


VIJENAC LJUBAVI NE DAJ NOĆI, DANU DA SVANJAVA TAMO NEGDJE NEKO SAN LIJEP SANJA! CVIJEĆE BERE VJENČIĆ PRAVI OBALU S OBALOM DA SASTAVI! CVIJEĆE BERE VJENČIĆ NIŽE S CVJETIĆEM SVAKIM OBALI JE BLIŽE! U VJENČIĆE LJUBAV UPLIĆE NA OBALI DRUGOJ ČEKA GA VOLJENO BIĆE, SRCE GA TJERA, RIJEKU PREMOSTIT ĆE! NE PREDAJ SE ZORO, JUTRU,…


  Za laku noć djeci pričale su majke i bake uspavanke, priče sa sretnim krajem – bajke, gdje dobro pobjeđuje zlo , loše biva kažnjeno, izgubljeno – nađeno gladno – sito, tužno – sretno. S Pepeljugom,  Trnoružicom, Ivicom i Maricom u čistim malim srcima vjera i nada se rađala, mašta razbuktavala, plemenitost budila, pravednost usađivala….


  Noćas bih mogla kilometre tuge, bijesa, obmane, nepravde il’ zavjere napisati… ali neću, nek’ jecajem praznine, ova pjesma odjekuje. Mogla bih i kletvu, već napisanu ponoviti, ali ma koliko bol da me prožima, nepravda na jecaj tjera, obmana zaokuplja neću… ne priznajem da sam povrijeđena… jer danas bolnog tijela dođoh beskrajnom nadom vođena praznine…


  PUTNIČE NEIZVJESNOG ŽIVOTA, NA PUT SI VEĆ, ODAVNO KRENUO, SAV SI MU SE PREDAO I POČETAK MU DAVNO SPOZNAO.   TUMARAŠ U MRAKU, UVIJEK NEGDJE MORAŠ POĆI, A KRAJ PUTA NIKO TI NI NAGOVIJESTITI NEĆE MOĆI.   I NIKO NE ZNA DA TI KAŽE ISTINU, KAD KRENUTI, KAD STATI, KAD ODAHNUTI, TREBA LI USPORITI…


    POKLONIT’ ĆU NEKOM NEŠTO, NAPISAT’ ĆU STIHOVA PAR, A ON, MOŽDA POMISLIT’ ĆE DA TO I NIJE NEKAKAV DAR.   MOŽDA ĆE NEŠTO DRUGO ZA POKLON OČEKIVATI, NEŠTO DRUGO HTJETI, NEŠTO OD ČEG’ ĆE MU DAH ZASTATI, OKO ZATREPTATI.   MOŽDA POŽELJET’  ĆE CVIJEĆE, MOŽDA DUŠA NJEGOVA STIHOM ZADOVOLJITI SE NEĆE PA ĆE…


    IZ DANA U DAN IZ SATA U SAT ŽIVOTA TRENUTKA DVA VRAĆAJU SE I SMJENJUJU, OSMJEH MAME I  BOLE, BOLE I U BOLU SE LOME.   PRVI I POSLJEDNJI PUT KAD VIDJEH TE KAD BOL SREĆU ZAMIJENI, NADJAČA I ZAVLADA…   OSMJEHOM LICE KAD SE OZARI I BOLOM KAD SE PORAZI, LJUBAVLJU KAD…


  U šareni papir sjajni srce pakujem na paket ispisujem – pazi lomljivo… crvenu mašnu vežem oglas objavljujem – srce prodajem…   Meko je i dobro, blago i strpljivo, toplo i plašljivo, nije mnogo voljeno, više puta je ranjeno, osjetljivo je, al’ ne kvarljivo…   Prodajem ga…  il’ mijenjam za: okrutno, surovo, ledeno, tvrdo, bezosjećajno…