You were… a special moment in a small part beats of my heart, just a shining light in a small part of my night. You were… a special moment in a small part my whole life… You… my friend, high-minded great man, you were… in those lovingly… softly verses which brings peace… and soundness.


I reče… još prve noći kada se sretoše, kako on ne piše pjesme. Pretežito… to samo rade žene. One su osjećajne, sanjalice… slabašne il’ plačljivice… Ne priliči muškom rodu da stihove neke piše, Mislim… pa muško je… -zar objašnjenje treba više? I reče on… a zalud sve jer ne znade… da ona nikada ljude ne…


Imao sam sinoć strašan san, usred bijela dana gurnuše me nevidljive mračne sile u šareni tramvaj. A slutim kako ptice pjevaju… Zalud… brzo mi utihnu, naš tramvaj juri, juri… nestaje u tminama podzemnog tunela. Metež ljudi oko mene: Očajne udovice raspuštenice… i smežurane usjedilice. Krvave oči… Svuda… kao pihtijasti jastuci veliki podočnjaci… Svi ćute… i…


Sretoše se u tuđini stasit mlađan momak, i pričljiva mala djeva. Ne nađoše se ni u jednom svjetskom jeziku, pa ona odmahnu rukom i predloži mudro njemu: ” ‘Ajmo pričat na francuskom najbolji je, nekako… jer njeg’ baš pravo, al’ baš… pravo, ni jedno ne znamo.” I tako čila priča jurnu na nepoznatom jeziku, a…


Jenny

Taman odlučio da te zaboravim, da ti ime u kontakt listi sahranim… A ti… šta mi ovo sada uradi? Sred hladne kiše… što neosjećajna hoće svaki cvijet što na te sjeća da izbriše… Ti… neuništiva, pojaviš se slatko… sred’ preuranjene zime, na hotmail konju bijelome, i popalis zvijezde sred dana da zasvijetle ‘sred kiše… Pružiš…


Veza

Ima neka veza… između nas dvoje, što me tebi vuče… nevidljiva nit što srce iz ležaljke od mira prene iak’ oči vide da daleko… predaleko si maco od mene. Ima neka veza… kada sklopim oči. U trepavice se smotala pa mi stalno titra… svjetluca, žmirka… svuda… baš me svuda nevaljala stiska. Ima neka veza… bez…


”Ima nešto kod tebe što podsjeća… na samu mene”, reče mu ona, pa se sama sebi kikotom nasmija. On je visok… skoro dva metra a ona srednja rasa, čini se, da je tek do ramena mu narasla. On je muzičar, nadaren… a ona samo osluškuje…, ne umije ni da svira ni da pjeva… -zapjeva samo…


Kuda sam žurio ? Ostalo mi sjećanje jedno, na dane i noći… sve one svijetle ulice, hodnike, i prostorije ovog sada mračnog života. Nikog sem sebe nisam vidio. Mnogo… se vidjeti trebalo. Tim istim ulicama… hodnicima, prostorijama… koračali su ljudi, kao i ja, uvijek isti… od mesa i krvi. Krile su njihove oči sve što…