TRAG

U svojoj beskonačnoj stvarnosti Povlačila sam liniju  sa jedne strane na drugu  i nacrtala krupan oblik oka. Najavljuje te gusta zavjesa trepavica  što se spušta svakoga trena, popraćena jakim obrvama.  Na pauzi posvađanih misli  prepliću se u valovima zjeničkoga kruga smeđa i crna boja. Posmatram, uvijek kao prvi put, cjelokupni  spektar  I nadgledam  tu čudesnu…


Oprezno se provlačim kroz razbacane misli, saznavajući nevidljivu istinu da sam jednom davno već bila tu. Prolazeći tim neutabanim puteljkom osjetila sam poznati miris sjećanja i zemaljske nade. Na toj tvrdoj stazi, praćena nepodnošljivim štucanjem vidjela sam beskrajni niz prilika za sve ono što zovemo životom. Nijemo stojim i gledam kako sve nepovratno prolazi. A…


Osluškujem Ljepljivu tišinu Pogled oka sa uspravnom zjenicom Traži tebe u meni Kidaju me želje i nemirne misli. Rovim po komadiću preostaloga razuma, da me odvede na podleglu mirnoću, na livadu zgusnutoga opstajanja, bez onoga drugog dijela, bez tebe.   Medina Džanbegović


Napokon nebo bez zvijezda, šuma bez lišća, rijeka bez toka, buđenje noćno, sve je to trajanje kada me niko ne vidi, a ja jesam, bez prestanka postojim, drukčija i sama   Lice iskrivljeno u osmijehe, a osmijesi poskaču sa gornje na donju usnu, Ja, kako rekoh, trajem, darežljivo misli zidovima poklanjam.   Prozor tišine progovara muzikom,…


  Ako pročitaš ovu pjesmu, nemoj da plačeš! Ona je šareni konac, koji nas veže. Ja sam samo zažmirila i bila sam tako blizu. Kao opomena jedrili su tvoji nezaboravljeni stihovi jutros po mome jastuku. Jedan se sakrio u mojoj spavaćici, drugi se zavukao u mali ružni sat. Znam, ispljuvala je prošlost. Podsjetila me je…


  Proljeće je stiglo u vrhove drveća. Moja će mama izaći na cvijetna polja i naći mladi mjesec.   Ostavit će balkon otvoren da joj dan unese čitavo nebo u kuću.   Proljeće je dama, kao lijepa žena ne želi vidjeti ništa ružno oko sebe.   Ono poklanja noći kao sitne poljanice, a poljanice pune…


Otvaram sunčane pregradice u mozgu Ladice čistoga regala Uzimam olovku Bilježim pticu Koja slijeće sa crvenih mora Noseći tvoje lice Puno mojih želja. Dolaze stihovi Poput najsitnijih bića I veselo dodiruju Malo nebo naše kuće. Nije život Ljubavi Život maslačka. Javljaš se poput vjeverice Igram se tvojim repom U lješnikovom toboganu temperature I pripremam našu…


Piješ sokove još nerascvjetala pupoljka, preskačeš vjetrove daljine i tražiš njihove vruće loge u snovima Loviš zalutale ptice bez krila, svraćaš zamišljene rijeke da teku niz korito tvoga tijela. Dodirujem te rukama od mramora ali ti me ne primjećuješ Glasna je tvoja muzika, pa prska k’o rasuto zrnje po pločniku. Imaš svoju sjenu u svojim…


KONCI

Koji miris da ti donesem U dvorištu ništa ne cvjeta Sve tone u lakomim ustima neba. Bezuspješno je posljednje prizivanje Od vedrine zreo odlazak stoji. Nikoga ne zapaža mjesec na novčanici Mjesec na poštanskoj markici. Mi tražimo konce koji ne postoje. Mrtvi nam prekidaju vezu Presretni što su prije nas otišli. Led ispod mračne sjene…


Cjelov jutra pade na moj jastuk, vlažne riječi su zamrle na usnama, dok se mirisno jutro sa maglom bori, čujem plač sanjalice, ranjene, site ove mokre, okupane, tijesne noći i opojnih ruža, čije trnje u meni krvari. Znam, osuđena sam da bježim iz mraka da gradim ljestve za nebo. Ruke bi nešto htjele, a šute…


NOĆ

Noć rasprostrta za maštanje Džin bez oblika i tijela Cigareta lagahno gori na trenutke niko ne uvlači dim, ugasi se, pali, dok duh džinski ne sagori Noć je filter koji ćemo, sa jutrom, potpeticama svojim zgaziti. Medina Džanbegović


Na prozoru čuči dosada. Ako ne zapada kiša sama ću je saprati. Na vratima besmisao bijeloga kreča. Ako ih niko ne otvori, morat ću je kao muhu ubiti svežnjem novina! Sa zida vrišti paučinasta samoća. Nazvat ću nekoga telefonom da dođe na kahvu i spasi me svega! A možda je najbolje zvati zidara da nalijepi…


Alge pod prstima izrasle iz noktiju, dlanovi, podstanari koji se uvijek znoje, crvene, glumeći stid. Ruke kao brašno. Ili, ruke rođene iz prašine. Vitke, manekenske, bolesne su te pacijentkinje što kukaju na neotkrivenu majušnu boljku. Zalud naprežem mutni pogled u uzmućenu maštu. Srce malo, pa sparušeno, čita poznanički, povjerljivo… Krijem ruke u pohabanim džepovima i odveć…


Lomljive ruke iščupaše palac da bi pomogle spuštanje k’ zemlji. Čudan neki opit prizemlja…   Nema glasa od dana Sve sama čulna tišina zamračenja. Jesam li to jednom sanjala u maglovitoj močvari? Obred, kao vrijeme star Prelama se u susjednoj Africi. Čija to pokorena krv otiče zemljom? Surova glad i opstanak nikako da se slože….


Pričaš mi bajke, tako lijepo pričaš, da ja ne mogu razvrstati riječi bojeći se da ću te povrijediti. Sebe uhvatim pretvorenu u spužvu što upija sve iz tvojih usta, a usta govore, tako prefinjeno govore i ja nikako ne mogu da te prekinem. Možda sam jedino uho koje te uvijek sluša … Mene voliš, jer…


Kada ljudi, koji mirišu na zemlju i jutro, nimalo veći od lista što pupi, polete kroz raspjevane trgove i saharski pijesak postane spužva po ulicama, probodeni su egipatskim proljećem, tim oštrim, ljepljivim nožem. Ispucale usne traže svoj izgubljeni kraj staze u nebo, neki list, miris ustajaloga ananasa, zaboravljenu prepelicu, nepronađena vrata ili dušu sakupljenoga društva….


Život je rijeka, bogata vlastitim prikupljanjem koje taloži i nosi naprijed. Naš život sa velikom svrhom rijeke, kreće se beskrajnim livadama uzbudljivih utisaka. Ali nije iskovani lanac, koji se ne može rastaviti, a ni izrađeni vez, koji se ne može oparati. On se otvara u zbilju i tinja, da bi završio na onoj užasnoj određenosti…