Pomislio sam

Pomislio sam načas da te nema.. Sva drveća i svi mostovi u meni su porušeni.. Sve rijeke stale su, svi valovi plavoga mora utihnuli.. Zastave vjetra prestale su vioriti.. Na srcu zaleđenom nestao je pjev ptica i na dlanovima su se izbrisala topla slova sudbine.. Ali onda sam začuo tvoje korake.. I jedina moja zvuk tvoga glasa Probudio je moje livade. Rijeke su poslale valove Da probude zaleđena mora Koja su nastavila svoje planove.. Moje dane ispunila je radost Jer znam da si tu, uz mene, moja ljubavi..

Nadahnuće

Ja rastem u sreći, a u ponor padam, Dižem se iz bola i bolom se dičim, Moleći za ljubav prosjacima sličim, Držeći na licu ponos kojim vladam. Primoran sam da zauvijek ljubim Tu ljepotu kojoj nema ravne, Niti sanjam niti san svoj gubim, Nit spominjem san prošlosti davne. Želim samo da mi nadahnuće Od nje same krene i završi, Od nje same da se ljubav svrši. Želim samo da je ona sama I kraj i početak života mi moga Jer nade i vjere nemam u drugoga.

Pjesma jeseni

  Jeseni tužna i bezobrazna, bio sam bezobrazan jer ti nisam odgovorio, Nemilosrdno naši prsti spleteni crtaju slike našeg vremena. Neodgovoran, bio sam neodgovoran jer sam sakrio rukama sunce, Zima će doći i dolazi. Jesenjski tvoj šum vječni uvijek iščupa dobro zamišljenu onu zraku, Zraku života moga i svega što osjećam. Uporno sam pričao koliko te volim jeseni moja, A ti si iscrpila svaki atom svježine koje je preostao.        

Pjesma iz ljetnog dana

Nesreća opasno iskrsnu jednog dana.. Lice božansko, poput latice u grubom danu, Poput goluba spremno da prkosi sjaju sunca.. Predator koji grize smrtonosnim ugrizom I vječno se hrani zadovoljno, Duša opijena strasnim ugrizom Što trajanje provodi u postelji.. Ja sam samo netko tko je bio, I onda otišao, ali vrijeme me uhvatilo u zamku Jer vječno ostajem i nikada ne odlazim. Možda pogodak strijelca iz nekog kuta Njenog oka, pjesma ili obmana nezaboravna, Kosa narančasta, osmijeh pun poroka, lice nježno.. Ne znam – ali na mom srcu ostade živa rana,…

Kratka melodija

Ima mracnosti u tvojim ocima. Dvije sile, dva pola, razmede izmedu molitve i kletve. Igracice, poznavao sam takve poput tebe, Poznajem prirodu zene i sazimam govor isitne. Tvoje srce zeljno je ganjanja, tvoja dusa zeljna je kajanja. Borba ledene zime sa maglenom iskrom sunca, borba litosfere i prolaznih vlakova. Lanac koji zarobljava moje tijelo realnosti u tamnicu, Nadam se da neces stvoriti bakterijsku kulturu u mojim usima. Hahhahabbw Melodija suze koja opija um i zarobljava, Oci koje odnose na fjordove, Gledajuci valove mjesecine, ja zahvalan sam, zahvalan sto ih gledam.…

Pjesme

Citao sam mnoge knjige, Gledao mnoge filmove, u drustvu bio Veseo, drustven, ali prepun boli. Volio sve ljude kad sam s njima pio Vino slavlja, sto se samo tako proli.   Ljubio djevojku narancaste kose, Ljubio njene pjegice na licu, oci crne. Osmijeh koji misao i osjecaj obrne Prema moru gdje andeli gube se i nose.   A sve sto imam, kad zatomi svjetlo danje, Kad prijatelja sretnem, djevojku iz doba Nekog tudeg. To zivotnih je jada rasipanje Pisajuci zlatne spomenike groba.    

Šapat sreće

Da bi postala vodilja zgasnutoj moći straha, usidrjevši svoje pokušaje U sve svetkovine, sva slavlja, sve drame, Da bi tvoje žaljenje postalo zdravlje udobne ravnodušnosti, i da bi prestala plakati, oslobodivši se robovanja vlastitome razoru, Morala bi prestati biti ono što jesi, Tvoje srce djevo moralo bi postati hladna riječ kamena, koja ti daje vječno obilježje, a tvoja duša osuđena na vječnu pokoritost vlastitoljublju..  

Vrč umjetnosti

Ako ovo što stvaram slično je Prolomu oblaka, pa pada kapljica Po kapljica zlatna S golemog neba u vrč kojeg puni; Svevišnji ja te molim Da iz vrča izlije se voda u vanjštinu. Jer teška je utjeha i teške nijeme su Stvari, jedno – jedno bih rekao, molim Prije no što krenem u boj, Da kapljica moja je pjesma, A vanjština život je moj. Tako bih hodao glasom i rukom Krepćom od nježnih stvari, od duše Divniji bih bio. Nalik talismanu sred ljubavnih prsa Moj život umjetnost bi bio.

Brat moj

Bratski zagrljaju, dolazim tebi! Nikad kao plač zvijezda hladnih Ili kamenim zakutkom Srca, što voli da ljubi, Dok pobiremo cvijeće vaseljensko. A, nikada, nikada ti ne dopusti! Skromno Halimino slavujsko Pjevanje, pjev koji ne zna da ljubi, Dok vrhovlje smilja na lahoru pleše. Bratski zagrljaju, zvjezdani pojas Proteže tvoju suštinu, Nikad ne poljubi lažno, Nikad ne potisne vrijeme Tmurno, što caruje dušom mojom.

Napredovanje

Mržnja i podozrivost U slobodnome I širokome svijetu Već su desegle Takav razmjer; Natmurivanje svijeta, Bijeg bogova, Razaranje Zemlje, Pomasovljenje čovjeka, Nehaj Prema svemu slobodnome I umjetničkome, Pa je optimizam I riječ pesimizam Djetinjast izraz I zvuči pomalo smiješno.

Pjesma

Pjesma.. pjesma se piše otvorene duše, Duše koja osjećajnošću caruje. I osjećaji svi, sva čuvstva kad zagluše Prava pjesma još krasnotom daruje.   Osjećaji teški, prpošni il slatki Trebali bi vladat našim prostranstvima Jer naši su snovi uvijek tako kratki I osjećaji su u uskim vezama sa snima.   Zato pjesma neka bude snažna Da potrese dom što uspavan biva, S pravom je dosljetljivosti važna I šira polja svijeta nam otkriva.   Nek probudi svijet naše nutrine, Sve bez granica na dušu utječe. I uzdah kad jecajima sine Zrno je…

Noć dosade

Dani su tako sumorni i dugi, sati su teški i dugo traju, vladanje dosade u svaki je sat duboko ukorijenjeno. Svoj naum lako preko pjesama i preko pisanja izvršavam – neophodno je za onoga koji pati, štoviše od prevelike uljudnosti i skrovitosti, usmjerenje energije u nekom pravcu, pa makar on bio imaginaran i dosljedan podrobnome. To sam našao, hvala Bogu, pišem što mi padne na pamet bez previše uređivanja i odmicavanja od prvobitnih misli i primisli. Ponekad me obuzmu dani kad sam kao oduzet; neizmjerno sam tužan, muče me zlodusi…

Diskusije

Eh, kad bih nasao srodnu dusu Koja me razumije i koja je meni slicna, Pricali bismo zajedno o Gaardnerovim knjigama Koje obuhvacaju slijed filozofije, Pricali bismo o filozofiji… Pricali bismo o slavnom Heideggeru I o njegovim slavnim pitanjima o bitku, Spominjali bismo se slavnih i pjesnika boema Poput Jesenjina, Charlesa, Yeatsa, Shelleya… Pricali bismo o znanosti, o fenomenima, O parapsihologiji.. o svemu, O duhovnosti… naposlijetku Primjerice – hipnozama…. Pitali bismo se sto je to pjesma I sto je zivot, Te na koji svojstven nacin to smrtnik sazima. I kako sve…

Setnja Beatrice

Jutrom, kad ljepota krene mirnocu da tlaci Svoj grud dize lahor, neumoljno silan, I zastrasi taj svijet prirode mirisan Plovec vjernom pratnjom Sunca koje zraci. – U tom sumorenju snasla se jos nije Majka Priroda. Granje, lisce uzdrhtalo. Kakva to ljepota budi putenost pomalo Divljeg cvijeca sto upravo dise najsnazije! Al tad u toj vrevi prispje strano bice Pa zastane Priroda s planetom u mnijenju, Diveci se dugo, dugo u snaznome cudenju, Slusajuc dok pjeva lijepa Beatrice. Ah! Kakva ljepota! Zar to nije divno Sva priroda stoji hladna, kao umrtvljena.…

Susret

Susreo sam djevojku svoje prošlosti. Spominjem se još negdašnjih dana i trenutaka koje smo provodili na maturalcu, pa su se, nakon spleta okolnosti igrajući bocu istine, igrom slučaja i slobodom namjere suučesnika, naše glave našle priljubljene, naše ruke našle dodirnute, a to se još kasnije nastavilo po našoj emocionalnoj volji, i kasnije.  Susreli smo se sasvim nenamjerno, i to dva puta u istome danu, dva puta u istome busu, a nismo se već ugledali jako, jako dugo. I u kakovom smo stanju jedno drugo zatekli? Moram priznati da nije bila…

Žene

Kad pomislim na tebe Srce zazebe, I razmišljam zašto te voljeh tako. Ne volim te više, Na srcu mi piše, I zato bih, draga, plako. Sad drugu volim, i drugi kažu Da drugome pripadaš sada. Ja drugu ljubim, I za njom ludim, A tebi se, draga, nadam. I čudno posve, Ja znam da sam imo U životu ljubav sjanu, Sad samo čekam Što će još novo Iznenadit moju dušu osjećajnu. A tko vjerovati Suzi žene Ili ljubavnice svoje smije? Osmijeh joj i zaborav Za čas preli zjene Mjesto tuge koja…

Misao na nju

Jednom… Kad nestane težina granica, Kad razjedinjenost postane beznačajna, Kad nestane žamor ljudi, njihove riječi, Uspomene na njih i njihova djela, Sjest ćemo zajedno s pogledom prema prošlosti, Zajedno, u hladnoj i napuštenoj noći, Sjest ćemo s pogledom Prema zvijezdama. Ništa neće odvraćati naše misli. Jedno drugom bit ćemo najpravednija osuda I ujedno najsnažniji i najčvršći oslonac, Tvoj poljubac proletjet će mojim vratom, Moj uzdah naći će se na tvojim usnama, Ta noć bit će prostirka naših osjećaja Koji ujedno oživljavaju naš preporod. Zaspat ćemo uz bistrinu zvijezda Postrtih niz…

Bolnik

Moje je zdravlje postalo ugroženo. Čas se samnom igra nemir, čas me obuzima strava. Onda me teško tijelo tjera na spavanje, a kad ustanem, nastavljam s najtužnijim snovima. Ovih dana u središtu mene sakupljene su žalosti, žalosti koje snovi nagovješćuju. Zreo sam da preminem, a slabost me odvodi do granica svijeta i Kimerije, domovine sjene i vihora. Ali život osjećam kao beskrajan kad se posvetim snazi i ljepoti. Zavolio sam dlanove ljepote kao da će moje tijelo saprati od kakve ljage, a u zabavi kompozicije gledam kako se uzdiže križ…

U spomen

Trebalo je da se rastanemo Jer shvatilo nebi srce moje, Najbolje stvari koje su važne Su stvari koje sada postoje. I dok po svijetu prelijepa hodaš I divljenje budiš u ponosu svojem, Ja te te voljeh zbog nečega više Čega previše ima u ljubljenu mojem. Sad srce što beskrajno zna umrijeti Daleko već je od prošloga leta.. Ranjeni orao mnogo ne leti, Svenulo cvijeće dvaput ne cvjeta.            

Nedohvatljiva zemlja

Ima neka divna zemlja, zovu je zemljom Obilja i Nerada, i ja neprekidno sanjarim o tome da je posjetim s jednom starom prijateljicom, nazovimo ju prijateljicom. Čudna je to zemlja, poplavljena maglama našega Sjevera, a može je se nazvati Istokom Zapada, Kinom Europe, jer je ondje vruća i hirovita mašta uzela toliko maha, da ju je tako ustrpljivo i pametno proslavila radi njene premudre i osobite vegetacije. To je prava zemlja Obilja i Nerada, gdje je sve lijepo, bogato, mirno, pošteno; gdje je radost raskoši u tome da se ona…

Trenutak

Daj mi da dugo, beskrajno dugo mirišem sadržaj tvojih vlasi neodređene ljepote, da usnem na dnu tvojih pramenova, da zaspim kao zraka svjetlosti u najdubljoj tami bezdana, da isčeznem i nestanem, poput ptice, poput drhtaja vjetra, osamljen poput gatova u najranijim zrakama osvita. Osjećam potrebu da u tvoje vlasi uronim svoje lice, da vječno tamo ostavim svoje uzdahe, dok polagano sanjarim i u potpunosti gubim svoje Ja, a uspomene se vraćaju s beskonačnim karikama melankolije. Tvoje bivstvo i tvoja ljepota moja je jedina molitva, dok se bezbrižno i nekontrolirano prepuštam…

Dobrota

Od davnina Ljubljeni su anđeli prokleti, Prokletstvom težim od tišine, Težim od patnje Neizmjerne. Bijah kao anđeo Što hoda po zemlji, Gdje mi nije mjesto Pa samo jad i tugu napraviše Od mene. Ali usred tuge Što sve veća je i veća, Usred boli što raste bez stajanja, Moja duša puna plemenitog kajanja Preuzima i tuđe terete Na pleća. I to je dobrota! Strpljiva i nijema, Uz poraze tolike nikad poražena, Treba proći još mnogo vremena Kako bi dobrota bila Nagrađena.                  …

Pjesma s najviše kule

Mi koji ništa drugo nemamo Nego mirisne provincije duše, Mi koji o cvjetovima zla pjevamo Iz ponorskih mraka i tmuše, Nama vrijeme tako sporo teče Dok patimo za nečim davnim, I riječi s usta pjesmom ječe Na jezicima začaranim… Mi što ne priznajemo ništa Što blista povrh srebra i zlata, Nama su draga laka iskrišta Nježnih ruku arslanskih nokata. I odanost naša plemenita je Dok smo na rubu ništavne tmice I svaka pjesma svijetu daje Što krademo od svijeta kriomice, Oslobođeni čežnja lutamo svuda Dok nas mlate bičevi oholi S…

Bez naslova

Potpuno sam posvecen tebi. Zivot me je cijelo vrijeme oblikovao samo da volim, i sad imam tebe, i sad imas mene. Ako ti nanesem samo jednu namjernu povredu nek mi uvene i srce i tijelo. Do tada u zagrljaju nosim tvoju dusu kroz pakao i raj.