Sjene nestaju u noći, a drhtave ruke mole, dozivaju dok vjetar odnosi plač golih zidina grada izbrisanog iz sjećanja. Tko li je on? Bezimeni grad na dvije rijeke što u ranama nestade okupan u krvi. Gdje bijeli križ govori imena umrlih za Domovinu. Za Domovinu sjene govore. Zemlju Hrvatsku  


Tebi

Tebi najdraža i kad snivam znaj čuvam te u svom srcu nježnošću pokrivam Bajna si mi kao kap jutarnje rose na dlanu te nosim i znam i sanjarim a vrijeme teče I kad nastajem suzom ću zalijevati cvijet i snivati tvoje ime


Moja je patnja tako bolna, ne znam kamo više poći. Dali su ceste tako tužne ili je to san jedne noći utkan u moju dušu. Zar sam ja patnik u samoći? Slutnje su moje tako crne jer svjetlost ne vidim sad, zato u nebo moram poći, tamo… tamo da snivam vječni san.  


TIŠINA

U beskrajnoj tišini on diže glas o zašto, krikne, gdje je moj hrast! Ni moje šume nema Gdje sam došao,  u pustoš il rodni kraj. Zarasle staze i drač je svud a teška bol razdire grud Nije ga bilo dugo a sad je tu.