Tko nas je takve ostavio, da klecimo na iglama?   Našli smo u kutu nešto čisto prečisto, lijepo prelijepo, gledali smo u čistoću bijelo je prebijelo – oči nam probode! (Tko nas je takve ostavio, da klecimo na iglama?) Upoznali smo Čovjeka brzo prebrzo jako prejako, stisnemo mu ruku kasno je prekasno – pogleda na…


Vid

Tu je opet onaj vjetar koji diže prašinu sa zaboravljenog mjesta koji je nosi ravno pred moje oči, onaj vjetar zbog kojeg nikada neću moći potpuno jasno vidjeti.