Spoznanje za nas tužne

Spoznajem da nas nema. Spoznajem da ti i ja ne igramo ulogu ni u jednoj predstavi. Naše ime ne provlači se ni kroz najgluplje knjige. Nema nas. Nismo bili, niti ćemo biti. A to što te spominjem u svakoj pjesmi, što si tvorac   mojih snova,  moje mašte, moje nade, to je zato što sam tužna i sama. Zato što je tuga toliko jaka i toliko traje da se bez nje osjećam prazno. Tuga na spomen imena tvog. Tuga zbog sjećanja na tvoj hladan pogled. Ta tuga bolesno ispunjava! Tko kaže…

Vrijeme spore ne čeka

Kako boli ovaj sat Što odbrojava  kraj  dana . Što podrugljivo podsjeća na trenutke Bez ljubavi proživljene, Bez borbe poražene.   Svaki put kad  kazaljke se poklope Ja nazdravim čašom punom poraza, Pustim suzu da očisti posramljen obraz I pokušam da zaboravim na vrijeme.   Tada, ne razlikujem više  proljeće od jeseni . U meni samo lišće otpada I otpada, I otpadat će ono i ovog proljeća . Prekrit će grad, grad usamljenih duša Što lelujaju u potrazi za srećom. Što traže mir i utjehu u strancu.   Jer dugo…

Magla, vjetar, kiša, Vukovar

Grade, na ravnici patnje posijan što si iz sjemena žrtve nikao, što si izdan i sam, sakrit pod maglom domaćeg i tuđeg krvnika.   Grade, križ svoje domovine što nosiš radi njezine slobode, što trpiš radi našega spasenja, sakrit pod leševima vjetra što je prohujao tvojim ulicama.   Grade, ugušen u kiši uspomena što stojiš u lokvi očaja, što ti je srce utopljeno u tuzi, u boli, u jauku, čiji mostovi, ceste, zidine čuvaju krvavu muku tvojih  svetaca.   Tebi Grade, svaku noć prije sna, svako jutro kad sunce ozari…

Luđak sa stihom u ruci

Teret sam, znam, osjećam klonulost, tragove prijezira što ostaviše mrlju u mome oku. Nikada zaboravljena jutra što svitanje zamijeniše sumrakom. A i ova bol, suzama se nameće u meni, radost gasi i patnja izvire iz mene. Još i ovaj vjetar što recitira pjesmu o propaloj ljubavi kao da zna moje planove, kao da me želi spriječiti da zavirim u kutiju uspomena što me podsjeća na bolje dane, dane ispunjene. Dane kada moji osjećaji ne bijahu razapeti, kada se njima ne poigravahu krvnici. Kad moj razum ne bijaše izgubljen u pogledu…

Kad izgubiš na vrijednosti

Nemir je oko mene, ljudi ga uniješe. Panika prolazi svakim kutkom tamnice, zatvora i ropstva gdje me život vlastiti zatvoriše kao zločinca, kao krvnika, kao zvijer.   Još i ovo vrijeme stade, da budi ironiju u meni, da dokaže koliko sam mala pod velikim nebom i koliko je ovo sunce jače od mojih kiša.   Dobro i zlo sad na isto mirišu. Otrov i voda iz istog izvora izviru. Cvijeće što zabačeno u grmu pupa, na pogled veseli, na dodir ubija.   Ta ne znam više razabrati što je ljubav,…

Lađa na valovima mašte

Kroz potok suh, na dnu srca plovi lađa sjetna kroz lišće, kroz trnje, drvena, mirisna, ljetna. Nosi je oluja u jesen ranu, nosi da se nasuka na trulu granu.   Čučim kraj stabla ogoljena iza jele,pokraj breze posramljena. Ta čekam pogled tvoje da prenesem u stih svoj.   Na bisere te tvoje anđeo se bijeli spusti krilima od jeseni što je pogled prepun blagosti.   Šapat kiše lice mi umiva i ovaj tren je stvorena da u tragovima blata počiva ova duša nemirna, korena.   Pada kiša, pokrila tragove posulo…