Grade, na ravnici patnje posijan što si iz sjemena žrtve nikao, što si izdan i sam, sakrit pod maglom domaćeg i tuđeg krvnika.   Grade, križ svoje domovine što nosiš radi njezine slobode, što trpiš radi našega spasenja, sakrit pod leševima vjetra što je prohujao tvojim ulicama.   Grade, ugušen u kiši uspomena što stojiš…


Teret sam, znam, osjećam klonulost, tragove prijezira što ostaviše mrlju u mome oku. Nikada zaboravljena jutra što svitanje zamijeniše sumrakom. A i ova bol, suzama se nameće u meni, radost gasi i patnja izvire iz mene. Još i ovaj vjetar što recitira pjesmu o propaloj ljubavi kao da zna moje planove, kao da me želi…


Nemir je oko mene, ljudi ga uniješe. Panika prolazi svakim kutkom tamnice, zatvora i ropstva gdje me život vlastiti zatvoriše kao zločinca, kao krvnika, kao zvijer.   Još i ovo vrijeme stade, da budi ironiju u meni, da dokaže koliko sam mala pod velikim nebom i koliko je ovo sunce jače od mojih kiša.  …


Kroz potok suh, na dnu srca plovi lađa sjetna kroz lišće, kroz trnje, drvena, mirisna, ljetna. Nosi je oluja u jesen ranu, nosi da se nasuka na trulu granu.   Čučim kraj stabla ogoljena iza jele,pokraj breze posramljena. Ta čekam pogled tvoje da prenesem u stih svoj.   Na bisere te tvoje anđeo se bijeli…