Neću

Kad bi znala koliko mi značiš možda bih ti prestao značiti. Kad bi znala koliko te želim vidjeti možda me ne bi ni pogledala. Kad bi znala koliko te želim čuti možda bi začepila uši. Kad bi sve to znala bio bih ti šala. Stoga reći ti neću. Pssst….ne želim izazivat,                                            sreću.


Posljednja ulična svjetiljka je iza mene. Desni žmigavac. Za koga? Nitko ne prati moje svjetlo. Kratke farove ne prebacujem na duge jer ipak, treba poštivati umorne seljane.                                        I mrtvace. Parkiram sukladno svim prometnim prekršajima, no pokojnici se ne bune. Oni su odavno parkirani. Po propisima. Gasim radio,             grijanje,             svjetlo. Gasim auto. Spremam…


Dvoje

Koloplet tijela, isprepleteni prsti spojenih ruku, orošena čela naših napora, razbarušene kose u smjeru pokreta, u smjeru bezobzirnog kretanja preko podija naših želja i nadanja mi plesali smo u tišini. Sebi dovoljni.


Predugo to traje. Predugo gubim snagu, predugo gubim vrijeme,                 gubim nadu,                 gubim želje,                             ideale,                             jutro,                             podne,                             večer,                             noć, predugo gubim sebe i pitam se gubim li tebe. – Misliš mene? Tebe ne gubim jer te i dalje ljubim. Premda je zadnji stih obična patetika, Ti si ipak moja…


Nije mi jasno zašto to radim, je li to želja da imidž izgradim? Je li to želja da doprem do sebe, pa da preko sebe izgradim put do Tebe? Tebe ili tebe, pitaš se, no kazat ti neću, jer krijem svoju                           malu                           tajnu                           slatku SREĆU.


Dan za danom, isti ljudi, iste Žene, sve manje ih je u meni. Ne osjećam ništa. Vide i čuju, no ne gledaju i ne slušaju. One su samo sjene svojih figura, loše finiširane fasade jeftinih vikendica. Ne osjećam ništa. I dalje. Ne (do)tiču me se. Prazni listovi koje treba popuniti. Traži se pisac.


Ni sam ne znam odakle mi ideja, ni sam ne znam odakle mi poticaj, moje su želje otišle u opticaj. Rimu umećem u nesigurnom početku, početku smještenom na začetku,                         i eto opet, opet                         pučkoškolska rima                                                  rimaa, a, a, a                                                                 a, a, b, b                                                                          a, b, a, b                                                                                   b, a,…


Iako te imao nisam, kao što želio jesam, imao sam te kao što sam mislio da te imati nikada neću. Misleći da te ne mogu imati koliko sam želio, imao sam te manje nego što sam mogao. Kad sam shvatio da te mogu imati koliko želim, bilo je prekrasno. I prekasno.