Znam da sam ta, Ona što će Lako odustati, Ona što se Neće boriti,   Al’ boriti se – za što?   Znam da sam ta, Koju će svi Olako osuditi Reći za me Da sam slaba,   Ali slaba – za što?   Predajem igru, Ionako je besmislena Kroz sivilo paukovih niti Zapliću se…


Utihnuli su valovi, na počinak su blagi pošli. U sigurnim njedrima stijena zaspali su skriveni.   Mjesečev sjaj klizi nečujno po površini bisera Dok namreškane niti narušavaju njegov sklad   Iz dubine čuje se pjesma, graja nepoznatih stanovnika…   A negdje tamo, u daljini, na provi sjedi starac Oborene glave sijede i kostiju nagriženih od…


Rekli su mi Godinama poslije Da si postojala… Ušle smo kroz ova vrata Istom snagom, Istom željom Da preživimo I jesmo, Jesi… Ali si se umorila Putem, Odustala si, Odmahnula rukom Svijetu, Da ga ne trebaš, Da on tebe ne treba, Jer znaš za bolje mjesto. Ne sjećam te se, Ali prepoznat ću te jednom…


Hladna je noć I čaša vina Na stolu Do pola ispijena, Dim cigarete Uvlači se U svaku poru sobe. Hladna je noć, I stih napisan Drhtavom rukom Suzom je obrisan I svijeća što je titrala već je odavno dogorjela. Tinta se crna Prelijeva Po papiru poput krvi, Divljeg slapa Što ne slijedi Svoj tok Ukočena…


Krvavi se oblak kroz sjenke crne provlači Dok vjetar ga njiše beskrajem kojim odjekuju krici, Posljednji trzaji Već usnulih glasova.   Lake poput pahulja Niz slap vječnosti padaju ugasle oči, a bile su zrcalo svijeta…   Krila što grlila su beskraj, sad su prašina na dnu crnog korova…   Jedino oblak krvlju natopljen za njima…


xxx

Još uvijek tražim obrise tvoga lica u gužvi nekih drugih sudbina.   Tu sam tek prolaznik, bljesak svijetla il’ zapuh vjetra što će proći, u mah nestati.   Ne smijem te pronaći. Bolje je tako kažu, novu bol opet ćemo si nanijeti.   Izgubit ću se u masi, ne brini, postat’ ću dim jedne duše…


Sjećaš li se noći Kojima smo kriomice Zvijezde krali, Pod mjesečinom kada Lica su nam sjala Od mladosti Od ljubavi   Vjetar pitaj Čuva li naše tajne, Možda raspršenima U moru sagradio je dom Kada su otrgnute Iz korijena, Iz ploda Prerano sazrela …


Pusti snove neka miruju, Neka zakopani ostanu Da se lešinari njima hrane Posljednji otrov da iscijede, Pusti da se njima slade.   Pusti snove neka miruju U zagrljaju sutona zaspu Neka vjetar jedra stiša Da se ne čuje Bola glas, Jedne izgorjele duše   Zadnji krik…


Ne vjeruj noći Nisu njeni sati Za te stvoreni, Za tvoje misli  Oni su grob, Za tvoje srce Tek su otrov.   Ne daj joj da uđe, U tvojoj duši Tugu da posije I da pronađe dom, Otjeraj je, To korov je Što ploda nema.   Utjehu ne traži u njoj jer nećeš je pronaći …


Otima nas val, Iz korijena nas trga I odvlači U nepoznati smjer, U dan gdje Sunce slabijim žarom sja.   Nismo stvoreni  za rat, Za bijeg iz mreže Ponora Tek pokorno, Igre njegove Prihvaćamo pravila   I puštamo da nas vodi Da nas plavo njegova perja Ovije, Dok nas ne pretvori u mrvice Kada sit…


Zar prošlost to je A jednako je živo I ne razlikuje jučer od danas Ne razlikuje nekad i sad To mjesta su koja Sjećanjima budim To ulice su kojima Opet hodam Premda nekim Drugim hodom.   Zar prošlost to je A jednako su živi I sada oni zvuci sa kampanela Što dopiru i prodiru kroz…


Zar bolesti da se bojim, otrova u tijelu što krvlju se mojom hrani   Zar vjetra da se bojim sluge nemirnoga što grane slabe sobom lomi   Zar mora da se bojim tiho leglo bića, vječno nepoznatih neprijatelja   ja pak Sata se bojim, mehanizma u njem što kuca, što vječno živi…    


xxx

Još jednu pjesmu tkam Uz  ritam noći crne, Te muze jedine Što tajne skrivene zna. Pa mi šapće: ”Oboji me mirisom mora Možda tako okrenemo svijet Naglavačke. Nitko neće znati, Tek će more Jaukati, Valovima se buniti, Al’ učini to, Oboji me mirisom mora Oboji me zvukom njegovim Da šumim, Da uspavane budim…”


Ne pitaj me tko sam Jer ni sama ne znam, Možda onaj list Što otpade sa stabla, Možda crni kist U ruci umjetnika. Možda ništa, Ono prazno ništa U beskraju što pršti Bez utočišta. Možda pak brod Te crne luke gost Što plovi bez kapetana. Možda ipak sam trn Tog grmlja korov, U kog zmije…


Bijeg

Skrih se pred nepoznatim, Pred vječnim Pod omot slatkih snova, Pod krinku što se lažno smiješi   Skrih se pred licem svijeta I ljudi U kovčeg neki prašnjav Što putovanja se dalekih plaši.   Skrih se Jer drugačije ne umih, U svijet kojeg karte ne poznaju…                  


Lako je Lijegati i buditi se Okupani suncem U raskoši toj Gdje svjetla sjaj Još sja Gdje tama ne prodire Kroz zastore te…   Da, lako je Dočekati sutra Ne misleći da Očekuje nas Možda posljednje sutra Gdje ptica glas Posljednju pjesmu tka Baš za nas   Hoćemo li primjetiti to? Da posljednja nam ura…


Pozvali su me da uđem, bez kucanja; rekli su, ”To ko’ med sladak je svijet, Ti tu pripadaš…” I zakoračih tad Bez sumnje u laž Na pozornicu neku velebnu Meni dotad nepoznatu.   Tu razna su lica Što maska ih sriva. Meni jasno nije Tko upravlja time. Redateljem se predstavi Gospodin neki bezimeni I kaže…


Gdje su se razdvojili naši putevi, Znaš li? Jesu li se ikada i spojili, Nevidljivim nitima Ikada Jedno postali? Teško je znam, Živjeti i vjerovati u kraj, U još jedan svršetak, U neki novi početak, Gdje ne postojimo Mi – Ja i ti.


Otkucala ponoć Na satu Zidina gradskih čiji ko topota snažnog Odjeci još se čuju.   U ovoj pustoj noći To nezasitna je melodija što kraja svoga nema   pa kuca i kuca taj bat što novi dan mjesto nas pozdravlja…  


Zarobljena u magli Plavičastoga lica Tek slabim trzajem Odajem da sam živa, Iako ne osjećam to, Tek vrijeme što odmiče, Ko sjenka Kroz prste izmiče Podsjeća me na to – I ostavlja me da se gušim, U grobu svojih sjećanja Da počinem I tamo zauvijek I ostanem…


U zanosu se melodije tihe U sutonu vječnosti Vjeđe ove sklapaju. Snivat htjele bi, Neki drugi svijet Prigrliti.   Tek dah ih noći Nijeme i mamurne budi, A ledeni ih šapat Nepomične, Trijezni   Kratke su strofe A vječna je melodija Što svira, Što beskraj obavija, A ovo tijelo Bespovratno Odnosi…        …


Gdje nas nosi ovaj val Ko’ šapat tih, Nečujan. O koju hrid da Polegne nas, Il’ smrvi U čas   Gdje nas nosi ovaj val Ko’ vjetar brz, Nemiran. Gdje li je naš žal Plače li sad, Za nama Bar on.   Gdje nas nosi ovaj val Bez karte i Kompasa. Tek vrijeme broji Otkucane…


Lađa

Usnuli su posljednji Kormilari sreće. Na provi broda još tuče Pjena nemirnoga Mora. Čujem tiša postaje Pjesma Njegova svoda.   To vjetar sada se igra, Znam I osjećam, Udare ruku tih – Nevidljivih.   I ćutim melodiju Crnog slavuja Što sjenama se noćnim hrani. Na lađi ovoj – Nemirnoj O hridi toj, U sutonu neba,…


S vremenom postane lakše, kažu I ne shvaćaju koliko griješe, lažu. To rana je što Zacijeljuje Svakodnevno, Polagano, I u sekundi se otvori Ponovno.   I peče Tad i boli. Al šutiš, Trpiš…   To bol je što se neda Utišati, Ublažiti. Dovoljan je tek pogled, Jedan dodir Da oživi uspomene, Da ranu uspavanu Još…