Stol za dvoje…

Postavljen stolnjak Na sredini jedna svijeća Dvije stolice U zamračenoj prostoriji Otvoren prozor Vjetar šušti Poigrava se njima Njegova pjesma Oštar je zvuk Koji se širi Ovom tamom Uz melodiju Chopena Iz staroga gramofona Kao u crno bijelim Filmovima Hladan obrok Postavljen pribor Miris netaknute Hrane Uvlači se u pore Dvije voštane figure Blijede Jedna ispred druge Stoje Nijeme Pogleda praznoga Bez dodira U kaminu pucketa Vatra Ali ne uspijeva Odlediti lica Bezbojna Mrtva Hladna …

Žeton poraza

Hej Ne skreći pogled od mene Nije ovaj svijet naš Nismo mi njegovi Stanovnici Ja sam svoju kartu bacila Odigrala sebičnost Neupitnu tvrdoglavost Osudila sebe na Bol Hej Ne okreći mi leđa Iako zaslužujem to Ne gledaj me psećim pogledom Tražeći od mene Da promijenim stav Pusti me da patim Da se ugušim U vlastitim suzama Da još jednom Otrov proključa Venama Jer ja Odlučila sam Stavljam razum Ispred Svoga bića Ispred Svoga srca…  

Imamo li snage za to?

Znam da ćeš mi proturiječiti I da se sa ovim nećeš složiti Kada ti kažem Da neće biti vječna Ova naša ljubav Na našem nebu Zvijezde Zgasnut će Njihovo svjetlo Sve će slabijim žarom Sjati… Ne pitaj kako znam to Jednostavno biva to tako Ova će nas udaljenost Pregaziti Pobijedit će Jer mi Nismo jaki za to Ni tvoja mladost Ni moja slabost Dovoljni su da nas unište Da nas zgaze jednim Korakom Da nas Pokopaju na dno … Možeš mi obećavati nebo I zvijezde mi u krilo Stavljati Ali…

Djevojko tamnih očiju

Pozdrav i tebi Djevojko tamnih očiju Dolazim iz nekih Drugih dana Tebi još dalekih … Slušaj me da ti kažem Riječ ili dvije Nije Sidney daleko Ocean lako More postaje I znaj, i on rijeku dotiče … Ne budi uplašena I živi svoj san O drugim planetima Jer ipak postoje I druga brda I neke još ravnice … Vidim ti na licu Čitam ti strah Bojiš li se ti to Ljubavi Ili da ćeš bez nje Ostariti? … Djevojko tamnih očiju Obraćam ti se Besramno Mada ne bih smjela U…

Korijenu jednoga bića…

Prolazim ulicama koje sam znala Isti zvuk odzvanja I sada Koraci su ovi drugačiji, Umorniji od onih starih Čujem dozivaju moje ime Zidovi što obloženi Kamenom stoljetnim Očima su budnim svojim Pratili moje prve korake. Moje odrastanje U njihovom je korijenu Zabilježeno Da zastanem na čas, Da upitam ovaj grad Poznaje li me Jer osjećam da prestaje Da lagano gasne Plamen Kojim živjela sam Kojim disala sam Zrak iz njegovih pluca Vidim iste su to ruke I iste su dubine te oči Kojim gledala sam Kako se mijenjaš… Danas gledam…

Pjesma za sutra

Svaka pjesma Moja ikad što Satkana je, Dio je jedne niti, Tankog konca Moga života Ne znam Je li kratak Il dug je Njen kraj Ne znam Kakvim je slikama I riječima Sutrašnja stranica Ispisana… Al poznajem Danas Njen zrak Udišem I sretna sam onim Što imam Sretna sam slikom Koju danas promatram Osmijesi na licima Neka ne utihnu Poljupci na usnama Neka žive još Glasnije sutra … Ostavljam za sobom Uspomene ružne Dajem ih vjetru Neka ih odnese Daleko od mene … Ali neka mi tebe Kraj sebe Ne…

Pjesma čudna kroja

Kako da ti objasnim Da nije do tebe Jedno moraš znati Do mene je I ne kažem ti to Tek tako… Tek da kažem nešto Želim da shvatiš… Da nisam spremna Odjenut ljubav Nije krivi broj Ni krivi kroj Boja njena crvena Kao da je za me Šivana Ali želim da znaš Da nisam joj dorasla Ona je za me Još savršena tkanina Iz izloga I bojim se U meni živi strah Jer što ako je uprljam Svojom figurom Izobličim ju takvu Savršenu A vjeruj mi to znam ja I…

Postoje jutra…

Postoje jutra Koja zorom osvanu Koja se zarumene Jer se postide Jer su im lišca jos bijela Nevina I koja su nemirna Poput pupoljka Što iz korijena Mladog Htjedu Žurnim korakom Porasti Ģdje se žuriš cvijete tek rođeni? Postoje jutra Prohladna U oluji mačevih Oštrica začeta Koja su burom Ogrnuta A led im je postelja Postoje i takva jutra U kojoj su i Pjesme slavuja Tek prigušena Melodija metaka I zlobnih prizvuka Čuvaj se cvijete da ne uveneš Postoje i takva jutra U kojima sunce Odluči ne izići Možda nas…

Tišine glas…

Još jedna prohladna Ljetna noć Prolazi U zvijezde Uprti su Nam pogledi Pitamo se Što su nam Namijenile Te kraljice Nebeskoga svoda U koju su nas Priču uvrstile U onu Tužnog ili Sretnoga kraja? Istina je ta Da ne želimo Znati što nam Vrijeme nosi Možda nas je strah Onoga što ćemo čuti Možda ćemo odustati I prije vremena Protiv nas samih se okrenuti Imamo li snage za kraj? Imamo li snage Okrenuti leđa Jedan drugome, Izbjegavati poglede I slučajne dodire Imamo li snage Prekinuti započeto? Bojim se sa smo…

Tko si ti?

Tko si ti Odakle ti pravo Da ušetaš tako Slobodno U život moj Nisi ni pitao za ključ Otvorio si vrata Šifrom Koju si sam odgonetnuo Ali moraš znati Da se bojim Ponovno zavoljeti Ne znam hoću li moći Ni hoću li znati Pružiti tebi Ono što mi srce želi Jer dva smo svijeta Istoga svemira Želim da znaš Da se trudim zatomiti Osjećaje Ali ti ih čitaš Tako lako Kao da sam prazan papir Prozirnih korica Ulaziš mi u dusu Kao nitko do sada Zato te pitam Tko si…

Jedna noć

Nedostaju mi Naši razgovori Do kasni noćnih sati Nedostaje mi Tvoje ime Na ekranu Da osmijeh izmami Za me ti nisi prošlost Jer tvoji su poljupci I danas tako živi I danas jednako vrući Kao i prve noći Dozvoli mi Da probudim Stare dane U njima kriju se Najljepse uspomene Mislila sam vrijeme Učinit će da iščeznu Da nestanu Ali to možda Niti ne želim… Ne bojim se godina Koje slijede Ni ljubavi novih Što ih možda nosi Vjetar sudbine Cuvam jos uvijek Nase dane Tu u srcu Skrivene I…

Poželim…

Poželim se izgubiti U dodirima prošlosti Poželim nestati Pod plahtama nježnosti Poželim te dodirnuti U sutonu vječnosti … Poželim zaspati I nikada se više probuditi U naručju Tvoje ljubavi … Poželim se vratiti U dane one mladosti Što ostadu spavati Želim ih probuditi I ponovno proživjeti … Poželim ali znam Ista kap dvaput Na dlan Ne pada …

Znaš li…

Znaš li Da moje srce Još uvijek tvoje traži Još uvijek za tvojim čezne I vapi Znaš li Da nisu rane Ove još prestale boljeti Jos uvijek me zapeče U noći Glasa tvog Zvuk Što vjetar Kroz mrak ga nosi Znaš li Da nisam prestala Voljeti Tvoje oči Tvoje ruke Tvoj osmijeh Oni su moja bol I moj spas Oni su sve ono Što htjedoh Zaboraviti Sve ono što htjedoh Pospremiti U ladicu Prošlosti Nisam uspjela Zatomiti Ni prevariti srce Još uvijek Ono samo je tvoje…

Bol

U sumraku zore Skrila se bol Tihim korakom navire – Osjećam da dolazi Ćutim miris Gorke krvi Koju sa sobom nosi… Tjeram je da ode – Ne sluša me Tek zacvili Ponekad Popust psa ostavljenoga I tad me orobi velom Pa me guši A krikovi Nečujni Paraju mi oklop I postajem ranjiva, Njena laka sam meta… Vidim… Nema se smisla boriti, Dopuštam joj da me pobijedi U ovoj bitci Al’ znam… Postat će i ona prah Kada se u mojim suzama Uguši…

  Odustajem… Možda ne zaslužujem Biti voljena U nečije naručje Leći Ali tu i ostati Odustajem… Možda nisu ove ceste Cipelama Mojim namijenjene I zato bježim Stazama Koje me ne bole Kada se poskliznem … Odustajem… Jer možda su ostavili trag Zidovi Što su ih probijali Glasovi Nekih nespojenih duša Zarobljenih U isti san Odustajem… Jer sam umorna Od novih pokušaja Možda samo trebam Stati I shvatiti Da mi možda nije suđeno…

Nakon tebe

Nakon tebe postalo je svejedno Koga ću poljubiti, Dodirnuti S kime ću se smijati, Leći Nakon tebe ostali su ožiljci Al ne želim ih zaliječiti Jer tako ću bar znati I onda kad mi bore Izbrišu sjećanje Znati ću Da si Jednom Bio dio mene Nakon tebe pokušali su drugi Zimu u meni ugrijati Učiniti da cvijet procvijeta Opet kao nekada Al’ u njihovim očima Nije Onaj sjaj Potreban Da srce odledi Nakon tebe postalo je svejedno…

Tajno skrovište

Govorili su Kreni naprijed Zaključaj ga u srcu I baci ključ Vrijeme će zametnuti Njegov trag Tu je on, zauvijek Dio je tebe Ali nek ostane spavati, Ne budi ga Govorili su Ali kako da im objasnim Da noću Kad se posljednje Gradske lampe Upale Lokot otključa I iziđe On Iz tajnog svog skrovišta I tad smijemo se Kao nekada I tu je pokraj mene; Čeka da se probudim Osjećam njegov dah Vidim njegove oči I modrinu njihovih dubina I znam da nas Vrijeme nije pregazilo I da smo kao…

Oprosti…

Oprosti… Kasno je, znam Al svejedno ti kažem Oprosti… Ako ikada smogneš snage Molim te Oprosti… Otvaram ti dušu I znaj da nije lako, Ponos je ovaj strog Učitelj I ne voli ovakve Poput mene Slabiće Što se slome Poput grančice Pod naletom bure Ali ova noć Opija svojim mirisom I ne mogu se oduprijeti Nekim starim uspomenama Što naviru, Traže izlaz Iz uzburkanoga mora Tišine i sklada… Voljela bih ti reći Sve što me tišti Reći ti da sam te pustila Jer sam se bojala Mene, tebe Nas, Naše…

Skrinja (ne)vrijedna blaga

Osluskuj noc Mnogo se stihova Tamo skriva Nikad napisanih Nikad izgovorenih Skrivenih Pod krevet snova Zakljucanih Sifrom mojih Misli Ne dam ti da udjes Da zakoracis u Taj sveti hram U kom je izvor Sto napaja zedno srce Zar zelis da usahne? Zato slusaj vjetar On ce melodiju Jesenjega lisca Sa moga stabla Rasprsit Ulicama Mozda dodje i do tebe Bljesak moje munje Tad skrij se Da te ne oprzi Cujes li vjetar? To lisce sto se njime Njise Zar ne susti? Zar ne razaznajes Njihove stihove? Neka, spavaj Ne…

Stigla je tiho, Neočekivano. Na mjestima gdje Rana previja bol I ostala je tu Zapečaćena,   U koži Otisnuta, Poput Suputnika Što vječno prati Svaki korak, Svaki pomak I trzaj tijela tog , Svaku nadu briše i život taj što traje tu prestaje u zagrljaju njenom smrt tek caruje.

Spustena jedra

  Jedra su moga broda Vec odavno Spustena… Predana vjetru, Tom vjernom suputniku Nebo, zar si gnjevno na me Pa oluju saljes? Zar ne znas da sunca Mome pramcu treba I mirna luka Da se usidri Nebo zar si gnjevno na me Pa me sakama udaras? Zar ne umijes Da uspavas more I silne valove Da umiris Nebo zar si gnjevno na me Pa mi uskracujes zvijezde? Zar ne mozes ukrasiti Svoj svod Mjesecom I osvijetliti mi put. Mogu… I ugasiti oluju I uspavati more I svijetlom Te obasjati Ali…

Violina

Cujes kako cvili Kako joj se tijelo lomi, grci Bolni vapaj iz grla Sto htjede ispustiti Osta titrati U zraku Vjetru da se Igra njome Sad odzvanja tek Tiho… Tise… … Cujes li je vise? Zanijemila je posljednja Struna Sa tijela odbacene violine

Svitanje sumraka

Zora je prodrijela krikom kroz gluhu noć. Rasparala je veo što u crno obavija platno, i krvavim svojim vriskom navijestila bol rađanja, jednog novog svitanja, tek začetog umiranja   Pozdravila je rosu srebrnkastoga sjaja što nečujno sklizne sa latice divljega jaglaca. U padu izgubljenoga žara zabljesne još snažnije na tlu otrovnom osvetom okrunjena.   Zora je prodrijela krikom kroz gluhu noć. Udahnula je život, novo buđenje usnulim nekim dušama što spavahu tvrdo u grobovima svojih čelikom sazidanih tamnica.                        …

Untitled

Neizrečene riječi Ko’ teret težak nosim I vjetar tek molim da ih rasprši U pepeo crni pretvori….   Ko’ sidro na srcu su vezane I gorak okus imaju Želje neke davne neostvarene Što još se hrane dušom ovom   Ispraznom…