Kako da ti objasnim Da nije do tebe Jedno moraš znati Do mene je I ne kažem ti to Tek tako… Tek da kažem nešto Želim da shvatiš… Da nisam spremna Odjenut ljubav Nije krivi broj Ni krivi kroj Boja njena crvena Kao da je za me Šivana Ali želim da znaš Da nisam joj…


Postoje jutra Koja zorom osvanu Koja se zarumene Jer se postide Jer su im lišca jos bijela Nevina I koja su nemirna Poput pupoljka Što iz korijena Mladog Htjedu Žurnim korakom Porasti Ģdje se žuriš cvijete tek rođeni? Postoje jutra Prohladna U oluji mačevih Oštrica začeta Koja su burom Ogrnuta A led im je postelja…


Još jedna prohladna Ljetna noć Prolazi U zvijezde Uprti su Nam pogledi Pitamo se Što su nam Namijenile Te kraljice Nebeskoga svoda U koju su nas Priču uvrstile U onu Tužnog ili Sretnoga kraja? Istina je ta Da ne želimo Znati što nam Vrijeme nosi Možda nas je strah Onoga što ćemo čuti Možda ćemo…


Tko si ti Odakle ti pravo Da ušetaš tako Slobodno U život moj Nisi ni pitao za ključ Otvorio si vrata Šifrom Koju si sam odgonetnuo Ali moraš znati Da se bojim Ponovno zavoljeti Ne znam hoću li moći Ni hoću li znati Pružiti tebi Ono što mi srce želi Jer dva smo svijeta Istoga…


Nedostaju mi Naši razgovori Do kasni noćnih sati Nedostaje mi Tvoje ime Na ekranu Da osmijeh izmami Za me ti nisi prošlost Jer tvoji su poljupci I danas tako živi I danas jednako vrući Kao i prve noći Dozvoli mi Da probudim Stare dane U njima kriju se Najljepse uspomene Mislila sam vrijeme Učinit će…


Volim te Priznala sam to Odavno sebi Priznajem evo I ovoj pjesmi Znaj da nikada neću Moći zaboraviti Tvoje oči Znaj da si mene dio Ti oduvijek Iščupaj srce Ovo I pronađi sebe Jer tu je tebe Dio Zauvijek spremljen


Poželim se izgubiti U dodirima prošlosti Poželim nestati Pod plahtama nježnosti Poželim te dodirnuti U sutonu vječnosti … Poželim zaspati I nikada se više probuditi U naručju Tvoje ljubavi … Poželim se vratiti U dane one mladosti Što ostadu spavati Želim ih probuditi I ponovno proživjeti … Poželim ali znam Ista kap dvaput Na dlan…


Znaš li Da moje srce Još uvijek tvoje traži Još uvijek za tvojim čezne I vapi Znaš li Da nisu rane Ove još prestale boljeti Jos uvijek me zapeče U noći Glasa tvog Zvuk Što vjetar Kroz mrak ga nosi Znaš li Da nisam prestala Voljeti Tvoje oči Tvoje ruke Tvoj osmijeh Oni su moja…


Bol

U sumraku zore Skrila se bol Tihim korakom navire – Osjećam da dolazi Ćutim miris Gorke krvi Koju sa sobom nosi… Tjeram je da ode – Ne sluša me Tek zacvili Ponekad Popust psa ostavljenoga I tad me orobi velom Pa me guši A krikovi Nečujni Paraju mi oklop I postajem ranjiva, Njena laka sam…


  Odustajem… Možda ne zaslužujem Biti voljena U nečije naručje Leći Ali tu i ostati Odustajem… Možda nisu ove ceste Cipelama Mojim namijenjene I zato bježim Stazama Koje me ne bole Kada se poskliznem … Odustajem… Jer možda su ostavili trag Zidovi Što su ih probijali Glasovi Nekih nespojenih duša Zarobljenih U isti san Odustajem……


Nakon tebe postalo je svejedno Koga ću poljubiti, Dodirnuti S kime ću se smijati, Leći Nakon tebe ostali su ožiljci Al ne želim ih zaliječiti Jer tako ću bar znati I onda kad mi bore Izbrišu sjećanje Znati ću Da si Jednom Bio dio mene Nakon tebe pokušali su drugi Zimu u meni ugrijati Učiniti…


Govorili su Kreni naprijed Zaključaj ga u srcu I baci ključ Vrijeme će zametnuti Njegov trag Tu je on, zauvijek Dio je tebe Ali nek ostane spavati, Ne budi ga Govorili su Ali kako da im objasnim Da noću Kad se posljednje Gradske lampe Upale Lokot otključa I iziđe On Iz tajnog svog skrovišta I…


Oprosti… Kasno je, znam Al svejedno ti kažem Oprosti… Ako ikada smogneš snage Molim te Oprosti… Otvaram ti dušu I znaj da nije lako, Ponos je ovaj strog Učitelj I ne voli ovakve Poput mene Slabiće Što se slome Poput grančice Pod naletom bure Ali ova noć Opija svojim mirisom I ne mogu se oduprijeti…


Osluskuj noc Mnogo se stihova Tamo skriva Nikad napisanih Nikad izgovorenih Skrivenih Pod krevet snova Zakljucanih Sifrom mojih Misli Ne dam ti da udjes Da zakoracis u Taj sveti hram U kom je izvor Sto napaja zedno srce Zar zelis da usahne? Zato slusaj vjetar On ce melodiju Jesenjega lisca Sa moga stabla Rasprsit Ulicama…


Stigla je tiho, Neočekivano. Na mjestima gdje Rana previja bol I ostala je tu Zapečaćena,   U koži Otisnuta, Poput Suputnika Što vječno prati Svaki korak, Svaki pomak I trzaj tijela tog , Svaku nadu briše i život taj što traje tu prestaje u zagrljaju njenom smrt tek caruje.


  Jedra su moga broda Vec odavno Spustena… Predana vjetru, Tom vjernom suputniku Nebo, zar si gnjevno na me Pa oluju saljes? Zar ne znas da sunca Mome pramcu treba I mirna luka Da se usidri Nebo zar si gnjevno na me Pa me sakama udaras? Zar ne umijes Da uspavas more I silne valove…


Cujes kako cvili Kako joj se tijelo lomi, grci Bolni vapaj iz grla Sto htjede ispustiti Osta titrati U zraku Vjetru da se Igra njome Sad odzvanja tek Tiho… Tise… … Cujes li je vise? Zanijemila je posljednja Struna Sa tijela odbacene violine


Zora je prodrijela krikom kroz gluhu noć. Rasparala je veo što u crno obavija platno, i krvavim svojim vriskom navijestila bol rađanja, jednog novog svitanja, tek začetog umiranja   Pozdravila je rosu srebrnkastoga sjaja što nečujno sklizne sa latice divljega jaglaca. U padu izgubljenoga žara zabljesne još snažnije na tlu otrovnom osvetom okrunjena.   Zora…


Neizrečene riječi Ko’ teret težak nosim I vjetar tek molim da ih rasprši U pepeo crni pretvori….   Ko’ sidro na srcu su vezane I gorak okus imaju Želje neke davne neostvarene Što još se hrane dušom ovom   Ispraznom…  


Znam da sam ta, Ona što će Lako odustati, Ona što se Neće boriti,   Al’ boriti se – za što?   Znam da sam ta, Koju će svi Olako osuditi Reći za me Da sam slaba,   Ali slaba – za što?   Predajem igru, Ionako je besmislena Kroz sivilo paukovih niti Zapliću se…


Utihnuli su valovi, na počinak su blagi pošli. U sigurnim njedrima stijena zaspali su skriveni.   Mjesečev sjaj klizi nečujno po površini bisera Dok namreškane niti narušavaju njegov sklad   Iz dubine čuje se pjesma, graja nepoznatih stanovnika…   A negdje tamo, u daljini, na provi sjedi starac Oborene glave sijede i kostiju nagriženih od…


Rekli su mi Godinama poslije Da si postojala… Ušle smo kroz ova vrata Istom snagom, Istom željom Da preživimo I jesmo, Jesi… Ali si se umorila Putem, Odustala si, Odmahnula rukom Svijetu, Da ga ne trebaš, Da on tebe ne treba, Jer znaš za bolje mjesto. Ne sjećam te se, Ali prepoznat ću te jednom…


Hladna je noć I čaša vina Na stolu Do pola ispijena, Dim cigarete Uvlači se U svaku poru sobe. Hladna je noć, I stih napisan Drhtavom rukom Suzom je obrisan I svijeća što je titrala već je odavno dogorjela. Tinta se crna Prelijeva Po papiru poput krvi, Divljeg slapa Što ne slijedi Svoj tok Ukočena…


Krvavi se oblak kroz sjenke crne provlači Dok vjetar ga njiše beskrajem kojim odjekuju krici, Posljednji trzaji Već usnulih glasova.   Lake poput pahulja Niz slap vječnosti padaju ugasle oči, a bile su zrcalo svijeta…   Krila što grlila su beskraj, sad su prašina na dnu crnog korova…   Jedino oblak krvlju natopljen za njima…