Govorili su Kreni naprijed Zaključaj ga u srcu I baci ključ Vrijeme će zametnuti Njegov trag Tu je on, zauvijek Dio je tebe Ali nek ostane spavati, Ne budi ga Govorili su Ali kako da im objasnim Da noću Kad se posljednje Gradske lampe Upale Lokot otključa I iziđe On Iz tajnog svog skrovišta I…


Oprosti… Kasno je, znam Al svejedno ti kažem Oprosti… Ako ikada smogneš snage Molim te Oprosti… Otvaram ti dušu I znaj da nije lako, Ponos je ovaj strog Učitelj I ne voli ovakve Poput mene Slabiće Što se slome Poput grančice Pod naletom bure Ali ova noć Opija svojim mirisom I ne mogu se oduprijeti…


Osluskuj noc Mnogo se stihova Tamo skriva Nikad napisanih Nikad izgovorenih Skrivenih Pod krevet snova Zakljucanih Sifrom mojih Misli Ne dam ti da udjes Da zakoracis u Taj sveti hram U kom je izvor Sto napaja zedno srce Zar zelis da usahne? Zato slusaj vjetar On ce melodiju Jesenjega lisca Sa moga stabla Rasprsit Ulicama…


Stigla je tiho, Neočekivano. Na mjestima gdje Rana previja bol I ostala je tu Zapečaćena,   U koži Otisnuta, Poput Suputnika Što vječno prati Svaki korak, Svaki pomak I trzaj tijela tog , Svaku nadu briše i život taj što traje tu prestaje u zagrljaju njenom smrt tek caruje.


Jedra su moga broda Vec odavno Spustena… Predana vjetru, Tom vjernom suputniku Nebo, zar si gnjevno na me Pa oluju saljes? Zar ne znas da sunca Mome pramcu treba I mirna luka Da se usidri Nebo zar si gnjevno na me Pa me sakama udaras? Zar ne umijes Da uspavas more I silne valove Da…


Cujes kako cvili Kako joj se tijelo lomi, grci Bolni vapaj iz grla Sto htjede ispustiti Osta titrati U zraku Vjetru da se Igra njome Sad odzvanja tek Tiho… Tise… … Cujes li je vise? Zanijemila je posljednja Struna Sa tijela odbacene violine


Zora je prodrijela krikom kroz gluhu noć. Rasparala je veo što u crno obavija platno, i krvavim svojim vriskom navijestila bol rađanja, jednog novog svitanja, tek začetog umiranja   Pozdravila je rosu srebrnkastoga sjaja što nečujno sklizne sa latice divljega jaglaca. U padu izgubljenoga žara zabljesne još snažnije na tlu otrovnom osvetom okrunjena.   Zora…


Neizrečene riječi Ko’ teret težak nosim I vjetar tek molim da ih rasprši U pepeo crni pretvori….   Ko’ sidro na srcu su vezane I gorak okus imaju Želje neke davne neostvarene Što još se hrane dušom ovom   Ispraznom…  


Znam da sam ta, Ona što će Lako odustati, Ona što se Neće boriti,   Al’ boriti se – za što?   Znam da sam ta, Koju će svi Olako osuditi Reći za me Da sam slaba,   Ali slaba – za što?   Predajem igru, Ionako je besmislena Kroz sivilo paukovih niti Zapliću se…


Utihnuli su valovi, na počinak su blagi pošli. U sigurnim njedrima stijena zaspali su skriveni.   Mjesečev sjaj klizi nečujno po površini bisera Dok namreškane niti narušavaju njegov sklad   Iz dubine čuje se pjesma, graja nepoznatih stanovnika…   A negdje tamo, u daljini, na provi sjedi starac Oborene glave sijede i kostiju nagriženih od…


Rekli su mi Godinama poslije Da si postojala… Ušle smo kroz ova vrata Istom snagom, Istom željom Da preživimo I jesmo, Jesi… Ali si se umorila Putem, Odustala si, Odmahnula rukom Svijetu, Da ga ne trebaš, Da on tebe ne treba, Jer znaš za bolje mjesto. Ne sjećam te se, Ali prepoznat ću te jednom…


Hladna je noć I čaša vina Na stolu Do pola ispijena, Dim cigarete Uvlači se U svaku poru sobe. Hladna je noć, I stih napisan Drhtavom rukom Suzom je obrisan I svijeća što je titrala već je odavno dogorjela. Tinta se crna Prelijeva Po papiru poput krvi, Divljeg slapa Što ne slijedi Svoj tok Ukočena…


Krvavi se oblak kroz sjenke crne provlači Dok vjetar ga njiše beskrajem kojim odjekuju krici, Posljednji trzaji Već usnulih glasova.   Lake poput pahulja Niz slap vječnosti padaju ugasle oči, a bile su zrcalo svijeta…   Krila što grlila su beskraj, sad su prašina na dnu crnog korova…   Jedino oblak krvlju natopljen za njima…


xxx

Još uvijek tražim obrise tvoga lica u gužvi nekih drugih sudbina.   Tu sam tek prolaznik, bljesak svijetla il’ zapuh vjetra što će proći, u mah nestati.   Ne smijem te pronaći. Bolje je tako kažu, novu bol opet ćemo si nanijeti.   Izgubit ću se u masi, ne brini, postat’ ću dim jedne duše…


Sjećaš li se noći Kojima smo kriomice Zvijezde krali, Pod mjesečinom kada Lica su nam sjala Od mladosti Od ljubavi   Vjetar pitaj Čuva li naše tajne, Možda raspršenima U moru sagradio je dom Kada su otrgnute Iz korijena, Iz ploda Prerano sazrela …


Pusti snove neka miruju, Neka zakopani ostanu Da se lešinari njima hrane Posljednji otrov da iscijede, Pusti da se njima slade.   Pusti snove neka miruju U zagrljaju sutona zaspu Neka vjetar jedra stiša Da se ne čuje Bola glas, Jedne izgorjele duše   Zadnji krik…


Ne vjeruj noći Nisu njeni sati Za te stvoreni, Za tvoje misli  Oni su grob, Za tvoje srce Tek su otrov.   Ne daj joj da uđe, U tvojoj duši Tugu da posije I da pronađe dom, Otjeraj je, To korov je Što ploda nema.   Utjehu ne traži u njoj jer nećeš je pronaći …


Otima nas val, Iz korijena nas trga I odvlači U nepoznati smjer, U dan gdje Sunce slabijim žarom sja.   Nismo stvoreni  za rat, Za bijeg iz mreže Ponora Tek pokorno, Igre njegove Prihvaćamo pravila   I puštamo da nas vodi Da nas plavo njegova perja Ovije, Dok nas ne pretvori u mrvice Kada sit…


Zar prošlost to je A jednako je živo I ne razlikuje jučer od danas Ne razlikuje nekad i sad To mjesta su koja Sjećanjima budim To ulice su kojima Opet hodam Premda nekim Drugim hodom.   Zar prošlost to je A jednako su živi I sada oni zvuci sa kampanela Što dopiru i prodiru kroz…


Zar bolesti da se bojim, otrova u tijelu što krvlju se mojom hrani   Zar vjetra da se bojim sluge nemirnoga što grane slabe sobom lomi   Zar mora da se bojim tiho leglo bića, vječno nepoznatih neprijatelja   ja pak Sata se bojim, mehanizma u njem što kuca, što vječno živi…    


xxx

Još jednu pjesmu tkam Uz  ritam noći crne, Te muze jedine Što tajne skrivene zna. Pa mi šapće: ”Oboji me mirisom mora Možda tako okrenemo svijet Naglavačke. Nitko neće znati, Tek će more Jaukati, Valovima se buniti, Al’ učini to, Oboji me mirisom mora Oboji me zvukom njegovim Da šumim, Da uspavane budim…”


Ne pitaj me tko sam Jer ni sama ne znam, Možda onaj list Što otpade sa stabla, Možda crni kist U ruci umjetnika. Možda ništa, Ono prazno ništa U beskraju što pršti Bez utočišta. Možda pak brod Te crne luke gost Što plovi bez kapetana. Možda ipak sam trn Tog grmlja korov, U kog zmije…


Bijeg

Skrih se pred nepoznatim, Pred vječnim Pod omot slatkih snova, Pod krinku što se lažno smiješi   Skrih se pred licem svijeta I ljudi U kovčeg neki prašnjav Što putovanja se dalekih plaši.   Skrih se Jer drugačije ne umih, U svijet kojeg karte ne poznaju…                  


Lako je Lijegati i buditi se Okupani suncem U raskoši toj Gdje svjetla sjaj Još sja Gdje tama ne prodire Kroz zastore te…   Da, lako je Dočekati sutra Ne misleći da Očekuje nas Možda posljednje sutra Gdje ptica glas Posljednju pjesmu tka Baš za nas   Hoćemo li primjetiti to? Da posljednja nam ura…