Kad odlučiš da me ne voliš zasad – Ja sam tada… Nutrina praznog balona. Kad kazes: Nema te! Bojim se da me nema – nikad više. Zbog svojih otisaka na jagodicama prstiju tvojih postojim. Ponekad suviše utisnuta u tebe. Kradem dodire za sutra. Kad odlučiš da ne me ne želiš zasad. Nestanem nakratko u tvojim…


Tonem. Kad u kas staviš veliku količinu tuge i potjeraš je zakrčenim putevima…  uz vrisku i tutanj. Kad raspršiš ptice sa skvrčenih grana koje vjetar dugo nije dirao, i raskuštraš guste krošnje. Plačem. Kad kočiš po prašnjavim stazama budeći uspavane pješčane magle, raznoseći mlazove ustajalog sivila, burkajući prividni mir koji sam dugo gradila. Pjevam s…


Lelujave narančaste šare na vodi zovu me na pučinu. Na dlanu se odmara prozirno, raskvašeno leptirovo krilo. Treperi! Pod nogama duboko masno blato u čijim brazdama umire proljetno cvijeće… Trska pjeva na vjetru zakrivajući čamac sa slomljenim veslima…


U zjenicama ti vidim laž. Ti si spodoba koja oko mene pleše i kesi se u vladavini svoga bijesa. Prodaješ me nekoliko puta dnevno, razgaziš me, uguraš u police predrasuda tuđih…svojih. Vadiš me van, uspavljuješ i ljuljaš… nakratko. Sebično me grliš riječima iz kojih čitam praznoće. Ponavljaš ih… i drugima. Borim se da ostavim tragove…


Ja sam crna mrlja u tvom pogledu… utiskuješ me dlanom u sivu pukotinu na cesti, gledaš dok se gubim, smiješiš se… i promatraš molećivo plavetnilo u mojim zjenama. Odletjet ću jer… ne stanem u tvoju ruku i zato što ne razumiješ… oblake.


Tko nas je učio da svijamo gnijezda, zavjete lažemo na putu ka sreći? Mukom je popločan put do zvijezda, ali to nitko neće nam reći. Jesmo li sami, skitnice moja, U ovom plesu nemirnom, ludom? Luđaci, djeca bez spokoja, Vođena nekim svojim čudom. Ostani takav – moja budala, Još mnoge staze mi ćemo prijeći. Ja…


…slažem skulpture od prstiju, promatram njihove odraze na stropu – igraju se. Mali leptiri ulaze kroz prozor – na svjetlu – sjene su im velike ptice – ne bojim se. Kiša ruši borove – čujem – zadah jeseni – uspavljuje me. Lomi se lišće pod rasutim kapljicama. Nestajem…


Razbili su staklo na staroj zidnoj uri da bi mogli svojim staračkim rukama polomiti njezine kazaljke. Raskomadali su brojke, ugušili otkucaje… Bacili su uru gledajući kako se njezini dijelovi rasipaju po podu. Ipak… u mislima su još uvijek čuli tiktakanje… … nisu uspjeli zaustaviti vrijeme…


Pokrij mi oči rukama, ne daj mi da vidim pokošena polja od mojih snova, vrhunce planina koje su nam ukrali oblaci. Pokrij mi uši rukama, ne daj mi da čujem tišinu bez ptičjeg pjeva. Sveži me i ne dopusti da posegnem za suncem kojega nema, ne daj da plešem na glazbu koja se ne čuje….


*** lomim se sasvim tiho, polako i nečujno iznutra sjedimo sami papir, olovka i ja pišem prazne riječi, nepovezane rečenice s besmislenim završecima bez točke na kraju pišem nikome, nekome tebi lice sam ti zaboravila ne sjećam se kad zaklopim oči ne čujem ti glas pamtim samo riječi riječi volim još uvijek se skrivam iza…


Blato ljepljivo i mljackavo. Mreškanje na vodi. Glave travki koje se guše. Krvavi kolut na horizontu… namiguje mi i smješka se… za sobom ostavlja vatrene čuperke. Smiraj na kraju dana!


Stojiš na zadnjoj riječi moje,… samo moje posljednje strofe… Skloni stopalo, pusti je nek diše! Ne čupaj pjesmi perje, mojoj, njegovoj,… ona je Nešto naše, u nama jezdi, plače, žmiri, miruje, leti, umire strovaljujući se, nestaje u slobodnom padu… i opet živi, ali u nama iz čijih se misli izrodila… ne možeš moju pjesmu ugušiti…


Oblak nevidljivog dima zaklanja moje vjeđe. Ponovno sam ušla u grad Koji više nije moj. Sjenke umrlih dana koprcaju se u zapećku zjenica… grebu van. Kućica psa, povijena trava, kvrgave grane šljiva i čempresi… Dijete u travi… i u meni.