Uđem u Crkvu Unutra je Grad Izađem ih hrama Stanem na pločnik I plačem Isus me prati Isus me tješi Tako Spas ide Dok hrlim smrti A moji bližnji drhte Pa vidim i vidim Počinje velika patnja Stradanje završetka A Isus?… On je tu Evo ga u srcu Isus je Crkva I On to jasno…


Znam, draga… Izmedju nas se nikada nije dogodila pjesma i neće se dogoditi bilo kakvo pjevanje jer ti ne voliš poeziju ti ne voliš mene Poznato mi je, draga… Nisi čitala čak ni lektiru a nisi pročitala ni recept za kakav kolač jer ti voliš serije ti voliš lake komade Da, draga… Tebi ne vrijedi…


Još uvijek nisam pronašao tebe ljepotu u sjećanju i zamisli što se radjaju tamo gdje budućnost počinje kao mala glad za mišljenjem i osjećajima Pretvaram se da nešto znam i da mi smeta ono što ne želim saznati dok ti prinosiš usnama čežnju koja razgoni strahove i krik čovjekov Volimo se i to traje ti…


Toliko krovova na svijetu a ja živim bez zaštite od neba Nebo me dira kao što se dira ljubavnica Toliko rupa u zemlji a još uvijek sam zagonetka Odgonetam se sam i odgonetaju me drugi Neće da me uzme nebo i vladari svijeta se igraju sa mnom Nisam rad vladati al ne dam da vladaju Igru…


Od zlatne ptice ljepši li je hod tvoga bića? Kad naučim boraviti na krilima tijela moglo bi se desiti jedno u umu bez zagonetke ili strijepnje    moga duha izvorište. Ali star sam kao sjenka i bijele misli sada su daleko.   Zato me ispij lagano pa lagano jer volim to.   Možeš bićem i…


Nekih duhova smetnja priče opasno iskrene tuga tvojih očiju i moja pohvala meni to bješe presudna noć u kojoj si doznala da voliš jednu dušu   O bezazlena željo hoćeš li biti voljna slijediti uzvišeni let pronositi ono što jesi kad te uprkos netraženju duhovi u sudbini nađoše


Ovo nije pjesma koja će na pravi način predstaviti moje misli i osjećanja. Ovo je samo grom što se pretvara u cvijet iz koga nježnost osvaja moći i govori istine. Da li sam sada i samo sada lagao i od svoje pjesme pravio laž koja je još jedno ništa? Da li sam čuo svoju dušu…


Ona jeste i nije tu. Ako ćemo je porediti sa snagom ptice, pripada nebesima i stvara sve riječi koje o Đavolu govore. Ako oči mudro i veselo usmjerimo ka tragovima dolaska ili prisustva, nama će se ukazati pustoš i samo poneka sjenka slična misli što sumnju nerado zasniva. Ona jeste bijela i nije bijela. Bijela…


Mre moja kruška pri izvoru hladnom Puca joj duša godina njenog goda Prilazim joj za živinom gladnom Da pogledam ima li u naručju roda Gasi se svjetlo krošnje moćne Kad sa nemirom ptica u njoj skriveni Dolaze posjetioci iz strave noćne U krhke grančice oprezno uliveni Umiru i igre gdje ću sjećanjem pobjeći Samo zmija…


Dole je smjena događaja bila Livada pa dom i okolo plamen mali Varnice su slamale ljudska krila A sunce nastavljalo da nas pali Dole je selo sad zavičaj dragi Tihi razboj svakog mog dara I onaj čovječuljak u meni blagi Sa končićem što mi vrijeme para Gledam djetinjstvo i čini se iz nosa Još curi…


Ni ovo nije raskrsnica, nije početak i nije novi put, ovo je samo traganje za mravom ili leptirom, traženje da duboka noć postane dan i vječna svjetlost, koja sa tavanice dolazi na ćilim i neke meni važne stvari. Jer ne vidim smjerove i ne čujem prave glasove i ne tvorim put, niti put stvara mene….


Moja Muza mi nije dala da napišem strašno dobru pjesmu Bodler i Lorka imali su izgleda drugačiju Muzu Tako zaključih da se broj Muza poklapa sa brojem pjesnika Ma ne ljutim se na svoju Muzu To je moja curica moj sebični curetak koji me održava da predjem preko djubrišta


Ljubav se sastoji od ljubavi i ljubavi koja nije ljubav. Svi znamo šta je to ljubav koja nije ljubav, a mali broj zna i za pravu ljubav. Iz ljubavi nikada nećeš poželjeti da izađeš. Samo stojiš, topiš se, u svom i samo svom vremenu. Iz ljubavi –  koja nije prava ljubav  – izlaziš i vraćaš…


Sve su to stvari koje se dešavaju meni i samo meni. Jednoga dana možda ću saznati i slična iskustva drugih, onih koji su manje važni nego što sam to ja samome sebi. Do tada, zatvorio sam vrata i učinio da sredim samoću i sobu –  tako je svijet postao bolji. Ne znam, zaista ne znam…


Vrijeme je da se oprostim od snova Neće biti novca i književne slave Ostatak života provešću U pušenju cigareta Čitanju svojih i tuđih pjesama Pecanju riba na obali mutne rijeke Imam kćerku koja me uvjerava Da je rodjenje važnije Od umjetnosti Imam sina koji me lupa po glavi A ta glava nije intelektualac Ništa posebno…


Ako kažem, ne tako glasovito, profesor Hegel jeste običan čovjek, mislim da će sprdnja sa mojim zanesenim bićem i najezda definicija kroz osjenčene vijekove, nastaviti tumaranje –  ka ničemu. Gospodin Hegel, živ je karakterom i dobrim djelima. Potisnute kategorije ne znače smrt imena ili iščezavanje sanjarenja. Ne vjerujem, u njegovom slučaju, da tamo posjeduje znanje, iako…


Kada vidjeh vatru kako riječju stvara svijet, Učitelj mi kaza da ostavim knjigu i molitvu. Prečih stvari ima na putu. Mali bića vape. Tako list izbjegava sve užase velih pitanja, a nježno dijete moli za igru. Izveden iz zanosa, već blijed ili uklonjen, pogledah novi dan. Bio je tih, bez smisla i kritike. Nije ulazio…


Gotovo je. Koprena zaklanja moje djelo. Igram se sa glistama. Otrpjeh, na prelazu, nepojmljivu bol – dok nije iščiljelo. Zauvijek, obitavam  – u nesvjesnom. Pčela ima koliko i misli. Gdje ste?… Smrtna djeco – nedozvani.


Trpi zvijezda Mene   Treperi Treperi zvijezda U srcu zemlje Dalje od tmine   Tako se Donji svijet I čovjekova sreća Trpe   Tako treperi Ono sudjeno Vidjeno Na granici A ovdje   Jer Sunce zalazi Ja padam A zvijezda Zvijezda sve trpi   I treperi Lijepo treperi Njegova jasika Moj duh