Gledam kroz prozor kako lišće pleše na vjetru u ovaj hladan jesenski dan; i podsjeća me na moju Slavoniju. * Tamo se šareni šuma koju često gledam kroz prozor svoje sobe. I čujem njeno lišće kako šumi, kako me doziva neka se vratim u rodni kraj…


Negdje u zoru života sreli smo se u trenutku koji je prošao. Tragovi što ih je utisnuo neće izblijediti niti kad se spusti noć, a naši pogledi budu zaustavljeni na zvjezdanom nebu. Ostat će pečat da nas vječito podsjeća na svjetlo nade koja će obasjavati dan. Možda ga nećemo dijeliti, ali će nas voditi stazama…


Što bih ja bez tebe, Gospodine? Ti si mi dao snagu. Vodio si me putem ljubavi k utjehi srca i smirenju duše. Nikad neće proći moje rane, ali ti ih nježno vidaš da me manje bole.


Priđoh toj prekrasnoj životinji i osjetih istovremeno sreću i tugu u srcu. Spoznah da smo slični; vezani, a željni slobode, tužni jer smo neshvaćeni. * Tada pokušah svojim očima tom tužnom biću dati do znanja da postoji netko tko ga ne želi gledati zatvorenog, tko ga ne bi mučio, nego ga pustio na prostrane poljane…


Postoji Glazbenik koji širi svoju glazbu u dušama spremnih primiti melodiju ljubavi. * I odsvirati je unatoč svim namjernim šumovima i smetnjama. * Udruženim snagama će nastati orkestar čijim notama će biti nadglasan svaki neharmonični zvuk. * Sve dok se čitav svijet ne udruži u veliki zbor što će snažnim glasovima pjevati Slavu Dirigentu!


Sanjam naš ples. Držiš me rukom oko struka, Drugom za drugu moju. I svoju ruku na tvom ramenu.. * Gledamo se u oči Pa onda stopala (jer nismo dobri plesači.) * Dvoranom se razliježe struja Koju stvaramo svojim pogledima, Dodirima i emocijama. * Samo mi znamo tajnu Čitavog svemira. Plešemo zagrljeni I tako sigurni! Beskonačni


Kad te već nemam kraj sebe, grlit ću te ovom pjesmom. Neka ona zamijeni i poljupce koje ti ne mogu dati. * Nek isprazni tu golemu čežnju i neka zamijeni nježnost dodira. Iako mi neće dovesti tebe, bar malo će utažiti glad za tobom.


Poljem punim pšenice šetam i uživam u sunčanoj boji klasova. Dok me s nebesa grije zvijezda našeg sustava promatram nepreglednu ravnicu. Ljepši od nje može biti jedino izgubljeni rajski vrt. * A kad dođe jesen, šuma će postati remek djelo Slikara. U kontrastu sivila i žarko obojanih listova ponovno će izazvati vrhunski umjetnički doživljaj. *…


Koje je boje Bog? Je li crn? Žut? Crven? Ili bijel? Zelen možda? Ili je plav? Možda je ružičaste boje? Ili sive? Ljubičaste? Narandžaste? Smeđe? * Možda je Bog duga?! I zato je stvorio ovako lijep svijet ispunjen svim duginim bojama.


Došli su opet. I ponovno ti uzeli osmjeh. Nisu ni trepnuli. Opet su te bacili u očaj. * Srce mi osjeća da će se još zadržati u tvojim mislima i ispaćenoj duši. * Šaljem ti nadu kojom ćeš ih uplašiti pa će pobjeći daleko i možda se nikad ne vratiti.


Boje, boje, boje… Dragi, sve su tvoje. Nebesko plava u tvojim očima spava. Sunčeva žuta kroz kosu ti luta. Crvena na zalazu dana kao sišla s tvojih usana i snježno bijela, tako čista, na zubima iz tvojih usta. Narančine kore boja baš je ista koža tvoja, a crnu boju mraka nosi ti obrva svaka.


Lagano… teku rijeke života dok sobom donose i bistrinu i mulj. Tko zna gdje će njihove vode uteći? S kojim će se morem na svome svršetku ujediniti? Hoće li stvoriti veličanstven prizor kojem će se svatko diviti ili tek laganim dodirom davati do znanja kako su skromno, ali sigurno dotekle do novog oblika?


Danas bih mogla napisati najtužniju pjesmu o Africi. Mogla bih napisati, recimo, suze koje se cijede mojim licem. Tišinu koja vlada mojim usnama. Drhtaje mojih dlanova. Mogla bih napisati želju. Napisati, naprimjer, čežnju za Afrikom crvenom od pijeska, a ne od krvi. Za Afrikom crnom od pigmenta, a ne od iskapanja dijamanata. Mogla bih napisati…


Kad ljubav ode, nema karmina. Ni svijeća. Nitko je ne stavi u sanduk i ne spusti u zemlju. Ne održi se pogreb. Ni veliki govori o njezinoj ljudskoj veličini. A ipak, ostavi prazninu i tugu za sobom. Ipak poteku suze. Ipak zaboli duša. I, kao svaki pokojnik, polako se preboli, ali se zauvijek pamti.