Zar ja nisam ja zar moj ego zvijer je ta? Sobom se ponosi, svima prkosi uvijek mu vjetar u kosi. Ja i samo ja ponavlja on, možda i nebitno sada kada me već pojeo al’ zar nisam mogao tada stati mu na rep dok još u povojima bješe.


Naopako bijaše pila okrenuta dok sam sebi pilio razum dugo sam ga mučio i sada vidim drugačije svijet mi se promijenio, kao da ga je kiša zalila katranom, tako mi se učinilo pa ne idem van sve je ljepljivo, teško noge vučem po njemu a i ljudi su čudniji…ludi ili što? Nekako su ljubičasti, zeleni kao dolar…


Niti jedan dan nije isti, a svi zajedno jesu kao i čovjek svaki drugačiji, a opet svi skupa neinteligentni, dok zamišljaju da sve za njih stvoreno je, inače kako jedan drugoga dovedu u to stanje različito blagostanje. Dok druge vrste brinu jedna o drugoj, nema robova i beskućnika među njima, stoga sve uzaludno je dok se pitaš…


Trava je trava nije to ništa drugo, možda je i nije trebalo biti, niti Turske tu nije trebalo biti, nego tamo. Niti Srbije. Trava je najmanje zlo narodna medicina, možda samo Hrvatska, tako je pravedno. Čak ni Austrougarska… ništa. Nije se trebala tako ni zvati, ne sanjaju nas čak ni oni. Iz Albanije  dolazi strujom kao smeće,…


Misli mi ne silaze s uma osjećam kako vibriraju u dubini čekajući da ih ispljunem. Sada će one ako nisu potrošene a mogao bih i ja dok sam tamo da li je dovoljna ili je samo voda.  


U mojim notama nema muzike, lake poezije, nježnosti. Okus im je bljutav, gorak kao istina ne vrijede zlata, vrište iz prikrajka, zovu na pobunu, mole za milost, suosjećaju sa narodom koji nema zraka. U njima tuga je poput blaga, ona je snaga kada sreća je tako mlaka.  


Jako je ovo vino od života ocijeđeno, gorak mu okus vrijeme ga pokvarilo. Teški su koraci godinama nošeni, neskladni pokreti u zglobu polomljeni. Čudne su i odluke, mudre i pametne, a opet kome su potrebne. Sve u svemu teško stanje što breme nosi, mijenjao bih ga za ludosti što mladost donosi.


Nemojte me primijetiti, vi u odijelu od kašmira i suknji od svile, nemojte se ni truditi, ne dati se zavarati, da vas zbuni moja spodoba, niti mi priđite blizu jer mogao bih vas pljunuti, nikada se ne zna. Barem tako me žmirkate, opasan sam izgleda, iako to ne primijetih, možda vam večer pokvarim, a tek…


Klimatska promjeno, gdje su ti oči?! Digni ruke na te silnike moći, zatvori im ventil zraka, uništi  ih sa x tlaka, sprži sve od reda, stani na kraj toj proizvodnji preko noći, financijskoj hobotnici, svim tim rudnicima, naftovodima, spremnicima, današnjim Bogovima. Skrati muke  proizvođačima, da ne traže više i više, statistika nek’ im se briše, i…


Polako se gubi smisao, pala je večer, tiha prolazi misao, ništa je više uznemiriti neće. Sjela mirno u kavani, popila absint, i misli. Koja li je samo jedinica za zbunjenost u svemiru, jer ako je upravo proporcionalna razumu, kako običan itko, može izračunati zbunjenost u vremenu, dok svakoga dana gleda sa čuđenjem što se zbiva,…


Na dnu ničega smjestila se budućnost. Kratila je sebi vrijeme, znajući da sa njom dolazi samo iluzija. Ja sam ta koja sudbinu vam kroji, mene ste čekali, meni se radovali, mene prizivali i sa mnom dobili sve što ste zaslužili. Poslije mene ništa nema. …Budućnost sam sada!


Sve je samo čudo. Ono se ne događa, čudo jest i sada. Smijeh je čudo, i ova riječ je to, svaki treptaj, misao, pogled, …nada, i pjesma ova čudna je nekome, a nekome i ne, čudan je i planet, kao i život, kao i to sve.              


Osjećam svoju zemlju, iako ona mene ne! Jednom možda i bude, kada je svojim tijelom poljubim, i svoju snagu joj predam, biti će dovoljno da me primi i tada ali ja nju ipak volim, ovakvu i sada


Moje je srce razorena volja, u dolini nesretnih junaka, nema želje da krene iznova dani su na izmaku, nastupa praznina. Nikud ne idem iz ovoga boja, iako kraj rata nije ni blizu, napušten na kraju konvoja, čekam psi da me izgrizu. I moje misli pune su dvoboja, ni poraz, ni pobjeda nisu mi blizu, vidim stiže me konačni udarac, zadnji…


Dok dan još nije uronio u noć, koja polako razapinje jedra mračna, sjećanja moja vraćaju se tebi, u glavi pali se pumpa tlačna. Sve i da jesam svoj na svome, i da mi kavijar serviraju za predjela, nešto mi strašno želudac skuplja, u mislima mi se vraćaju sva zlodjela. Vidim jasno da više ništa mi nije slasno,…


Između dva reda bijeloga papira odvija se drama. Stanu slova da se slažu, pa nastade galama. Samoglasnik htjede biti glavni, ali pridjev veli: –  Bez mene se plijen ne dijeli! Glagol na to kliče: – Bez mene ništa se ne miče! Umiješa se suglasnik da smiri situaciju: – Ajmo zajedno, jer ispasti će kaos samo! Tako se svi…


Kome ja trebam više, a kome manje? Da li zaborav se briše ili granica ostaje? Pouzdano znam da nikom ne mirišem, a niti meni ništa smrdi, nestale su boje, ni slika se ne vidi, ton pojačam samo, ako nešto mi se svidi. Nisam sam jer mi se to sviđa, sam sam, jer nitko mi se…


Gdje su snovi svih tih noći, čemu jutra tolikih dana, prosto zbori duša tiha hoću zraka…! Al ne da mira, nema sluha, kora kruha, kora kruha bi mi dosta cijelog dana, samo svoga ištem mira u mislima svojim, eto spasa.


Duboka sam noć, ponor dana, svi smo sami, tišina lije esenciju zvijezda. Spominjem se tebe, pjesniče peraški, admirale riječi, kako hodaš s kruhom samoće, i bdiješ nad brigama Hrvata, kao i sveci bokeljski, što dobrotu svoju izliše nama, nemirnim potomcima.      


Kao što voda kamen dubi, i zub vremena, plamen ne gubi, tako, i gluposti ljudskoj, uzalud se sudi. Zar mudri ljudi ništa ne rekoše, kada tisućljećima govoraše, da tikva šuplja, ništa ne kuži, i uvijek isto, uvijek iznova, greške ponavljam, ja za badava.    


Živim sputan granicama, u snovima koji čekaju da svane, oivičen mišlju ludostima, sa pregrštom slave.   Skroz u proplancima beznađa, bespovratno gubim dane, plaćam danak neiskustva, giljotinu čekam da padne.   Riječ uzburkana nek’ stane, dok smisao padne sa grane, dok jutrom budi se kajanje, izgorjelo me čekanje.


Sve to živčani je slom, nerva lom. Svi odoše u proboj, za petokraku, ili za dom. Sve drugo je u mom! Ah… to stanje u društvu, samo je atomsko gorivo, izvrsni gnoj, za nezdravi soj, što nakupio se u društvu, pa ne vidim razloga, da ne pukne ko’ grom iz vedra neba, u državi, bez…