Kome ja trebam više, a kome manje? Da li zaborav se briše ili granica ostaje? Pouzdano znam da nikom ne mirišem, a niti meni ništa smrdi, nestale su boje, ni slika se ne vidi, ton pojačam samo, ako nešto mi se svidi. Nisam sam jer mi se to sviđa, sam sam, jer nitko mi se…


Gdje su snovi svih tih noći, čemu jutra tolikih dana, prosto zbori duša tiha hoću zraka…! Al ne da mira, nema sluha, kora kruha, kora kruha bi mi dosta cijelog dana, samo svoga ištem mira u mislima svojim, eto spasa.


Duboka sam noć, ponor dana, svi smo sami, tišina lije esenciju zvijezda. Spominjem se tebe, pjesniče peraški, admirale riječi, kako hodaš s kruhom samoće, i bdiješ nad brigama Hrvata, kao i sveci bokeljski, što dobrotu svoju izliše nama, nemirnim potomcima.      


Kao što voda kamen dubi, i zub vremena, plamen ne gubi, tako, i gluposti ljudskoj, uzalud se sudi. Zar mudri ljudi ništa ne rekoše, kada tisućljećima govoraše, da tikva šuplja, ništa ne kuži, i uvijek isto, uvijek iznova, greške ponavljam, ja za badava.    


Živim sputan granicama, u snovima koji čekaju da svane, oivičen mišlju ludostima, sa pregrštom slave.   Skroz u proplancima beznađa, bespovratno gubim dane, plaćam danak neiskustva, giljotinu čekam da padne.   Riječ uzburkana nek’ stane, dok smisao padne sa grane, dok jutrom budi se kajanje, izgorjelo me čekanje.


Sve to živčani je slom, nerva lom. Svi odoše u proboj, za petokraku, ili za dom. Sve drugo je u mom! Ah… to stanje u društvu, samo je atomsko gorivo, izvrsni gnoj, za nezdravi soj, što nakupio se u društvu, pa ne vidim razloga, da ne pukne ko’ grom iz vedra neba, u državi, bez…


Srušio mi se svijet na pleća, pa me guši, a ja mišljah da je sreća, ta bol na duši. Jednom imah prijatelje, i prijatelji imahu mene, i bijaše lijepo i vazda i svugdje, a sada ih više nema, dok zima se sprema, pa nemiran kao kap kiše, uzburkan ko’ more, velik kao oblak prašine, znatiželjan kao zore,…


U sivilu tog svijeta i zabludi ovog grada, sve tiše se krećem, nestajem. Pobjeći ću negdje dalje, na jug Francuske, gdje skupljaju se sve te boje, i umire se najbolje, gdje i Boga samoga zaboraviše iz zabave. Utopit ću se u bačvi vina umjesto snova i kao prava mušica postati vinska kraljica. Ili još bolje,…


Kada bih  samo mogao prirodi se vratiti, sa hrastom pričati, na boru se klatiti, uz potok šetati, patke plašiti, djetelinu bos poljima mlatiti, jutrima rosom se ovlažiti snagom vjetra se osnažiti.   Jednom, kada bih mogao ponovno njen miris uhvatiti, nanovo  se obratiti, kao nekada od jasena fiondru praviti, za grdeline zamku postaviti.   Kada mogao…


Ne tražim svjetlo u noći, radije žmirim samo, oči mi izgledaju kao da im nema pomoći, nitko me i ne pita za njih.   Po njima se vidi da iscrpljene su i bolesne od čitanja svih, savjetuju mi da ih poštedim naprezanja, jer potpuno izgubiti ću vid.   I sada  idem svijetom, prazan i tih, služeći…


Ti, koji si mi i otac i brat. Ti, o kojemu sve bi htio znat. Ti, koji si mi  po zemlji i vjeri blizak, dopusti da lice tvoje pogledam, i ničice zemlju dotaknem.   Ti, Svetosti moga kraja, moje zemlje i običaja, nauči me da slijedim, visine tvoje nedogledne. …Ponizno Te molim.  


Sve i da tražiš svrhu, teško ćeš je naći, pa razmišljati stadoh, što ja jesam u svijetu beznađa, koja li je meni uloga dosuđena. Zar nisam mogao biti druga inteligencija, ili cvrčak bar, pod zemljom toliko godina. Izađem, otpjevam što imam, oplodim se i ponovno zemlji vratim. Jer koja je meni svrha, koji sam iz zemlje juga…


Sada jesi, svi tvoji obrisi tu su, tvoji mirisi posvuda, nema više predrasuda. Sada jesi, kao što jest i sunce, kao vjetar,… osjetiš ga bilo kuda. Sada jesi i pomrčina što došla je niotkuda, izgubila je svoju snagu i nestade u magli. Sada jesi i radost je posvuda, kao što mjesec raduje i ptice i…


Jednom, da mi je moći odluku donijeti, dva put, kad bi barem od mene tražili pomoći, a tek tri put, kad bi im se mogao triput … bolje ne reći, kao pjesnik moram izbjeći . I tako redom do deset već bi bili pojedeni za desert, pa bi barem sto put razmislili, prije nego bi se…


Nahrupljen mislima, nazubljen kao lovački nož, s ušima kao u psa ptičara, probijam se kroz užareni svod pokvarenoga planeta. Niti siguran da je okrugao nisam. Znam samo da je pokisao, da vlaži, pušta na sve strane i smrdi na podlost i pohlepu. Sve nevino što njime korača vremenom, izgubi snagu i čistoću svoju, sljubi se…


Pozornost me prati, iako mi se ne obraća, kako da se sklonim, jer sve više mi se povraća, od slika svega, što sve manje prihvaćam. I začuh opet to nijemo zvono, i oko slabo me tjera … pogledaj ovo! U što svi gledaju, čekajući nešto novo, jer sve drugo, od jučer već je,… zar ne shvaćaš!…


Gdje ti bi pamet čovječe da sve to uzmeš, dokle si stigao, što malo ne staneš, zar na svemu bi zaradio, nebo ti je samo granica, a…? Da, al’ zar tamo nećeš kada padneš? Stoga razmisli još jednom prije nego što za novcima zineš. Uozbilji se malo, zar nisi sretan što uopće si uspio na planetu…


Mati me ostavila, jutra je zaboravila, dok me je dojila. Otac me napustio, nije mi ni dopustio da se bunim, al’  ja sam se pronašao i tek što sam se snašao, odlučih napustiti i ja ovaj svijet ludi. Rekoh… nema tu neke mudrosti stvar je banalna.


U jednom  mi se trenutku učinilo, da sam svijet razumio, pa sam se zbunio.   Dok mišljah filozofiju, i sviram svoju notu. u zabludi se nađoh.   Ipak, neću više za nikoga čuti, ideja mi  jaka, misli kruti, grčki filozofi po glavi razasuti. I niti ću više, za nikoga znati, pokušati ću se od hrvati,…


Da nas ima deset miliona, da naš jezik bude naša volja, Europi, da kažemo “ajde doma” i iduće ljeto neka vas okupa ljepota ova. Da i to bi htio, da naše gazde obrađuju svoja polja, sve ručno i motikom, koliko ih volja, a njihova djeca da ih plasiraju na tržnici kao višak sa stola. I htio…


Reci već nešto! … i ti pjesmo, ne srami se vječno, što tiha jesi, pokaži snagu, iz stoljeća je prenesi. Zar po tebi pucali nisu? Nisu li ti gazili riječi? Glasnicima tvojim glave sjekli, a ti uvijek bila si što jesi. Reci pjesmo, glasno reci, da novci mogu i potocima teći, tebi važne samo su misli. I…


  Sada ne moraš kriti suzama nevolju da smanjiš njezinu bol, i kasno je liti voskom željezo da umanjiš njegovu moć, kada sam sebi si nevolju stvorio. Strgana stranica papira prošlosti ne mijenja ti kotač budućnosti koja sve manje dobra ti donosi, jer dok zemljom gol si hodao, čovječe bio si sretniji, a ti htio…