Klimatska promjeno, gdje su ti oči?! Digni ruke na te silnike moći, zatvori im ventil zraka, uništi  ih sa x tlaka, sprži sve od reda, stani na kraj toj proizvodnji preko noći, financijskoj hobotnici, svim tim rudnicima, naftovodima, spremnicima, današnjim Bogovima Skrati muke  proizvođačima, da ne traže više i više, statistika nek’ im se briše, i…


Polako se gubi smisao, pala je večer, tiha prolazi misao, ništa je više uznemiriti neće. Sjela mirno u kavani, popila absint, i misli. Koja li je samo jedinica za zbunjenost u svemiru, jer ako je upravo proporcionalna razumu, kako običan itko, može izračunati zbunjenost u vremenu, dok svakoga dana gleda sa čuđenjem što se zbiva,…


Na dnu ničega smjestila se budućnost. Kratila je sebi vrijeme, znajući da sa njom dolazi samo iluzija. Ja sam ta koja sudbinu vam kroji, mene ste čekali, meni se radovali, mene prizivali i sa mnom dobili sve što ste zaslužili. Poslije mene ništa nema. …Budućnost sam sada!


Sve je samo čudo. Ono se ne događa, čudo jest i sada. Smijeh je čudo, i ova riječ je to, svaki treptaj, misao, pogled, …nada, i pjesma ova čudna je nekome, a nekome i ne, čudan je i planet, kao i život, kao i to sve.              


Osjećam svoju zemlju, iako ona mene ne! Jednom možda i bude, kada je svojim tijelom poljubim, i svoju snagu joj predam, biti će dovoljno da me primi i tada ali ja nju ipak volim, ovakvu i sada


Moje je srce razorena volja, u dolini nesretnih junaka, nema želje da krene iznova dani su na izmaku, nastupa praznina. Nikud ne idem iz ovoga boja, iako kraj rata nije ni blizu, napušten na kraju konvoja, čekam psi da me izgrizu. I moje misli pune su dvoboja, ni poraz, ni pobjeda nisu mi blizu, vidim stiže me konačni udarac, zadnji…


Dok dan još nije uronio u noć, koja polako razapinje jedra mračna, sjećanja moja vraćaju se tebi, u glavi pali se pumpa tlačna. Sve i da jesam svoj na svome, i da mi kavijar serviraju za predjela, nešto mi strašno želudac skuplja, u mislima mi se vraćaju sva zlodjela. Vidim jasno da više ništa mi nije slasno,…


Između dva reda bijeloga papira odvija se drama. Stanu slova da se slažu, pa nastade galama. Samoglasnik htjede biti glavni, ali pridjev veli: –  Bez mene se plijen ne dijeli! Glagol na to kliče: – Bez mene ništa se ne miče! Umiješa se suglasnik da smiri situaciju: – Ajmo zajedno, jer ispasti će kaos samo! Tako se svi…


Kome ja trebam više, a kome manje? Da li zaborav se briše ili granica ostaje? Pouzdano znam da nikom ne mirišem, a niti meni ništa smrdi, nestale su boje, ni slika se ne vidi, ton pojačam samo, ako nešto mi se svidi. Nisam sam jer mi se to sviđa, sam sam, jer nitko mi se…


Gdje su snovi svih tih noći, čemu jutra tolikih dana, prosto zbori duša tiha hoću zraka…! Al ne da mira, nema sluha, kora kruha, kora kruha bi mi dosta cijelog dana, samo svoga ištem mira u mislima svojim, eto spasa.


Duboka sam noć, ponor dana, svi smo sami, tišina lije esenciju zvijezda. Spominjem se tebe, pjesniče peraški, admirale riječi, kako hodaš s kruhom samoće, i bdiješ nad brigama Hrvata, kao i sveci bokeljski, što dobrotu svoju izliše nama, nemirnim potomcima.      


Kao što voda kamen dubi, i zub vremena, plamen ne gubi, tako, i gluposti ljudskoj, uzalud se sudi. Zar mudri ljudi ništa ne rekoše, kada tisućljećima govoraše, da tikva šuplja, ništa ne kuži, i uvijek isto, uvijek iznova, greške ponavljam, ja za badava.    


Živim sputan granicama, u snovima koji čekaju da svane, oivičen mišlju ludostima, sa pregrštom slave.   Skroz u proplancima beznađa, bespovratno gubim dane, plaćam danak neiskustva, giljotinu čekam da padne.   Riječ uzburkana nek’ stane, dok smisao padne sa grane, dok jutrom budi se kajanje, izgorjelo me čekanje.


Sve to živčani je slom, nerva lom. Svi odoše u proboj, za petokraku, ili za dom. Sve drugo je u mom! Ah… to stanje u društvu, samo je atomsko gorivo, izvrsni gnoj, za nezdravi soj, što nakupio se u društvu, pa ne vidim razloga, da ne pukne ko’ grom iz vedra neba, u državi, bez…


Srušio mi se svijet na pleća, pa me guši, a ja mišljah da je sreća, ta bol na duši. Jednom imah prijatelje, i prijatelji imahu mene, i bijaše lijepo i vazda i svugdje, a sada ih više nema, dok zima se sprema, pa nemiran kao kap kiše, uzburkan ko’ more, velik kao oblak prašine, znatiželjan kao zore,…


U sivilu tog svijeta i zabludi ovog grada, sve tiše se krećem, nestajem. Pobjeći ću negdje dalje, na jug Francuske, gdje skupljaju se sve te boje, i umire se najbolje, gdje i Boga samoga zaboraviše iz zabave. Utopit ću se u bačvi vina umjesto snova i kao prava mušica postati vinska kraljica. Ili još bolje,…


Kada bih  samo mogao prirodi se vratiti, sa hrastom pričati, na boru se klatiti, uz potok šetati, patke plašiti, djetelinu bos poljima mlatiti, jutrima rosom se ovlažiti snagom vjetra se osnažiti.   Jednom, kada bih mogao ponovno njen miris uhvatiti, nanovo  se obratiti, kao nekada od jasena fiondru praviti, za grdeline zamku postaviti.   Kada mogao…


Ne tražim svjetlo u noći, radije žmirim samo, oči mi izgledaju kao da im nema pomoći, nitko me i ne pita za njih.   Po njima se vidi da iscrpljene su i bolesne od čitanja svih, savjetuju mi da ih poštedim naprezanja, jer potpuno izgubiti ću vid.   I sada  idem svijetom, prazan i tih, služeći…


Ti, koji si mi i otac i brat. Ti, o kojemu sve bi htio znat. Ti, koji si mi  po zemlji i vjeri blizak, dopusti da lice tvoje pogledam, i ničice zemlju dotaknem.   Ti, Svetosti moga kraja, moje zemlje i običaja, nauči me da slijedim, visine tvoje nedogledne. …Ponizno Te molim.  


Sve i da tražiš svrhu, teško ćeš je naći, pa razmišljati stadoh, što ja jesam u svijetu beznađa, koja li je meni uloga dosuđena. Zar nisam mogao biti druga inteligencija, ili cvrčak bar, pod zemljom toliko godina. Izađem, otpjevam što imam, oplodim se i ponovno zemlji vratim. Jer koja je meni svrha, koji sam iz zemlje juga…


Sada jesi, svi tvoji obrisi tu su, tvoji mirisi posvuda, nema više predrasuda. Sada jesi, kao što jest i sunce, kao vjetar,… osjetiš ga bilo kuda. Sada jesi i pomrčina što došla je niotkuda, izgubila je svoju snagu i nestade u magli. Sada jesi i radost je posvuda, kao što mjesec raduje i ptice i…


Jednom, da mi je moći odluku donijeti, dva put, kad bi barem od mene tražili pomoći, a tek tri put, kad bi im se mogao triput … bolje ne reći, kao pjesnik moram izbjeći . I tako redom do deset već bi bili pojedeni za desert, pa bi barem sto put razmislili, prije nego bi se…


Nahrupljen mislima, nazubljen kao lovački nož, s ušima kao u psa ptičara, probijam se kroz užareni svod pokvarenoga planeta. Niti siguran da je okrugao nisam. Znam samo da je pokisao, da vlaži, pušta na sve strane i smrdi na podlost i pohlepu. Sve nevino što njime korača vremenom, izgubi snagu i čistoću svoju, sljubi se…