Turopoljska noć

Turopoljska noć Noćnom maglom opijeni Šetamo cestom, Tu i tamo nebom. Iz zgrade, Točnije s prvog sprata, Dolazi kašalj, Kuhinja jedva napunjena svijetlom, Broji zvijezde Dok gospodin, u košulji, u njoj, Spušta rolete i prima se tavice. Stojim, stojimo ispod ulične lampe. Crna smrt se vozi na biciklu, Prema nama ide, Silazi s bicikla i pozdravlja me s “Dobra večer”. Nije to nikakva smrt, to je starica, Vještica? Krunica u ruci, Kletva u jednoj suši, Molitve u duši.

III. Vještica

  Stara žena, Neki ju smatraju seoskom babom, A neki vračarom, Kako god da bilo, Njene vrtne jabuke su najbolje. Zastori su joj navučeni po danu, A i po noći, Jer tek onda svijetlo pali, Moljci se okupljaju oko vatre I plešu s njom. Košaru na biciklu nije ispraznila Od rođenja.

Equitantes Satanas

Jašemo kroz crnu noć, Palimo kuće, Otimamo djecu. Smijemo se mrtvima, Palim bogovima. Njegova vatrena krila I rogovi kao u jarca, Glavom i bradom, Ja i vrag Jašemo kroz crnu noć, Bacamo kletve, Krademo vino, Koljemo koze. Ulazimo u dimnjake iz kojih se puši I sobe obojimo u crveno. Jašemo kroz zoru, Prema planini Klek. Noć u kojim krik vještica Ledi krv u žilama I budi usnulog diva. Naša noć je svršena, Vraćamo se dubini špilje I svjetlosti Mjeseca.