Sve sam ti dala, živote i voljela te svakim treptajem oka, svakim udisajem, drhtajem duše. Otkucajem srca voljela sam te. Godine su bile duge, preduge i teška je ogrlica na koju ih nižem. Pljuješ mi u lice, živote. Zar opet, tugo moja?! Zar nemaš srama poslije svega?! Samo sam htjela mrvu ljubavi, da me grije…


U isčekivanju prvih jesenskih kiša prisjećam se dana kada si rođen ti. Tada je moj život dobio smisao, a duša je prvi put radosno zadrhtala. Ništa nije bilo svetije od tvog osmijeha, ništa ljepše od tvog pogleda, a svaki trenutak s tobom otvarao je nova prostranstva. S prvim koracima počeo si me slijediti i pogledom…


Tražim te u mirisnom jutru, okupanom neobično zlatnim zrakama rujanskog sunca i u usamljenom cvijetu na zelenom proplanku, žednom jesenske kiše. Tražim te u oblaku, što spotiče se o vedro nebo, u vjetru, što šapatom prosipa šarene note i u misli, koja je zastala nedorečena, skrivena… …tražim te. Hoću li te nači u kristalnoj rosi,…


Još uvijek me boli svaki tvoj dodir i čini mi se, vrijeme nikada neće isprati poljupce, izbrisati ponor koji sam vidjela u tvojim očima. Još i danas srce se u grudima stisne kad sjećanja navru i zapljusnu me jezom i nevjericom. Tijelo je samo ljuska, koja polako trune pred našim očima, od rođenja osuđeno na…


Prođi prstima kroz moju kosu i u nju upleti niti radosti, koje su se pokidale i nestale negdje na strmim putevima života. Dotakni mi vršcima prstiju blijedo lice i nacrtaj osmijeh, koji je davno otet i proklet, protjeran u noć. Blagim pogledom razgoliti mi dušu i dahom svojim pomiluj je, oslobodi, zavedi. Budi moj heroj…


Ne razmišljam o tebi, samo ponekad pomislim na tren, na trenutak trenutka. Možda je krivo sunce ili mjesec, možda ja ili pjesma… Ponekad pomislim i odlutam daleko, u neki drugi svijet, pa osjetim drhtaj i poželim na tren, na trenutak trenutka, da budem tvoja pjesma… … …da se rodim  u tvojim mislima i postanem toplina,…


Reći ću vam nešto i to vrlo kratko, da pisati poeziju može stvarno svatko. U jednoj staroj knjizi u podrumu moje mašte, zapisana zlatna pravila ali nisu za na tašte. Stoji krupnim slovima: Prijatelji prije svega, pročitati neka pravila dva, tri puta treba. Nije to za slaba srca i za vas tlakaše, govorim vam to…


Vidjeh ratnicu iz prastarih priča, na konju bez maća, tek srcem vođenu. U noć je otišla žurno, crno joj oko ni trepnilo nije, pod beskrajom neba je širila ruke, dok grudi su drhtale, a vjetar joj mrsio kose. Misao je, čini se, na usnama njenim zastala, nedorećena, u strahu od poraza. Svjetlost neka na dlan…


Sanjala sam jutro u magli tkanom mirisom ljeta i zlatnim nitima izlazećeg sunca. Sanjala sam cvrkut nepoznatih ptica posut rosom nebeskom i notama radosti baršunaste zore. Sanjala sam ruku na ramenu blagoslovljenu toplinom i dodirom mira rođenog u duši. Sanjala sam da se budim u nekom drugom svijetu i ponovno učim svoje prve korake. …


Htjela sam sve što osjećam noćas umotati u tihe, najtiše stihove i pustiti ih pod zvjezdano nebo, u širine, u visine, da nađu svoj put do slobode, otvorenog srca… …ali duša šuti. Htjela sam sve svoje misli noćas pokloniti tihoj, najtišoj pjesmi i pustiti je da zadrhti na usnama, kao san, kao istina, da nađe…


Danas neću govoriti, jer shvatila sam, od vlastite bujice riječi ne čujem Te. Sada kada sam sama i noć je sjela u moje umorno krilo, dođi i sjedni uz moje rame, da na Te naslonim glavu i osjetim, nisam sama i shvatim, netko  me voli i priznam, jer Ti ne osuđuješ i pustim suzu, jer…


Pust je tvoj grad, prijatelju stari, tek poneka duša neumorno luta, a ona  stara lipa još uvijek baca čari pokraj prašnjavog života tvoga puta. Grli me sjena krošnje u cvatu, dok ruka nesvjesno mladu golubicu hrani, gledam našu klupu što odoljela je ratu, prekrili je čini se neki loši dani. Vdim stari kaput, pognuta ramena,…


Majko, opet razmišljam o tebi i o godinama, koje su prohujale u nadi, uzalud. Razmišljam o tvom životu, tvojim nadama i tugama, tvojoj sreći i razočarenjima. Tražim razloge za svaku tvoju riječ, za šutnju, za srušene snove i ukradeno djetinjstvo, tražim jedan iskren osmijeh u dalekoj prošlosti, da opravdam te pred svojim srcem, koje te…


Palim cigaretu i dubokim uzdahom puštam sve brige na privremenu slobodu. Poneka zvijezda sjajem se kiti, mudri mjesec vuče umorne korake nebeskim stazama, a u daljini odjekuju lavež psa i krik divlje ptice. Vidim te u dimu cigarete, nespretno naslonjenog na odlutale misli, s pogledom skitnice i srcem boema. Ne prilazi mi ako ti je…


Umire dan u sjaju prvih zvijezda i odlazi u sjećanje nečujnim korakom. Čini se sve je isto kao prije, ali duša je bogatija za naručje osmijeha, brižno tkanih od sitnih trenutaka. Zato neka tišina govori i opija nas njemo, jer riječi se gube na putu prema srcu. Samo budi negdje pod istim nebom i sanjaj…


Rasula sam kosu na procvalom proplanku i raširila ruke pod vedrim nebom, pa pogledom ga dozivam, uzdahom molim, da zagrli me. Promatram pticu u letu, dok vjetar se nježno potpisuje na vrelinu moje kože i odnosi moje misli u daljine, u visine. Vidim te ispod spuštenih vjeđa obučenog u najljepši osmijeh, kako svakim korakom zemlju…


Stojim na pragu između jučer i sutra i ne znam, trebam li se bojati ili radovati, trebam li kročiti korakom pobjednika ili pokajnika. Godine su prošle i mladost kao da maše na odlasku, dok prizivam blijede slike iz zapečaćeng kutka sjećanja i slažem ih u tišini nesigurnom rukom. Osjećam, ništa nije kao prije, ali ja…


Htjela sam napisati ti pjesmu, toplu i nježnu kao povjetarac u ljetno jutro, čarobno nemirnu kao plavo  more pred divlju oluju. Htjela sam umotati je tihim šapatom duše i okruniti poljupcima svojim, pustiti je da poleti tebi, zagrli te i kaže… … …a shvatila sam, nemam ti što reći. …


Slijedila sam u tišini svoje korake u noć, bez šapata, bez misli, samo mjesec i ja. I nije krikom ptica parala tišinu noći i nije u daljini bolno jecala gitara. A duša se ipak u grudima stiska, a pramen kose na licu neke boli stvara. …


Razlij se po mojoj duši i šapatom posloži note, besmislene i nedorečene, koje su trebale biti pjesma i reći ti ono što ja nisam. Prisloni glavu na moje grudi i uhvati nepovezane riječi što odjekuju hodnicima jednog nemirnog srca, a trebale su zasjati na usnama. Zastani na pragu mojih snova i odgledaj u tišini sve…


Spavam u tebi, mirno, nečujno, da opet ne probudim sumnje, tvoje sebično srce i poneku možda ipak gorku suzu. Zvao bih te majkom i volio svaki kutak tvoje grešne duše, zaplakao bih na tvojim grudima i čekao do vječnosti, da mi najmekšim prstima prođeš kroz kosu… …ali nemam pravo glasa. Vrištao bih glasno i pomilovao…


Kad mjesec krene na put zlatnim nebeskim stazama, pokrij se mojim mislima i dopusti srcu da zakuca jače. Otvori vrata svojih snova, da uđem zanesenim korakom i zagrlim te toplim pogledom, prislonim svoju dušu uz tvoju. Ne plaši se nježnog šapata razlivenog ispod spuštenih vjeđa, ispruži svoj dlan prema svitanju i uhvati drhtaje što lebde…


I da te čekam milijun dugih godina, ti me ne bi upoznao i ne bi svojim usnama dodirivao najnježnije kutke moje duše, niti bi po mojim obrazima trepavicama ispisivao ljubav. Ti nikada ne bi pokušao vršcima nespretnih prstiju prelaziti mojm usnama i negdje pod vrelinom kože noću tiho rezbariti svoje ime. Zovu me polja rascvjetanih…


Zašto žuriš, draga prijateljice, kao da su ti odbrojani sati i želiš zgrnuti i posljednje dragulje. Nećeš ponijeti ništa u prostranstva vječnosti osim svoje duše, zakinute za ljepote načinjene rukom Stvoritelja i drhtaje koje iskren osmijeh rađa. Uspori korake i primjeti procvale proplanke, nebo oblacima posuto, rijeku što obale ljubi, namjesti obraze za poljupce vjetra…


Opet će procvasti lipa uz tvoju staru stazu, kojom u predvečerje rano sjetno njišu se travke. Prosule su mirisni cvat grane stare jabuke, u bujnoj krošnji ostalo je zapleteno djetinjstvo naše. A godine su podigle sjene u dubinama mojih očiju i u srcu mi izgradile dvore tuge i gorčine. Čujem tvoje korake, što odjekuju u…