Posadila sam žute narcise Pijetlovo oko Da proklija u zlim očima Uz rub staze prosula sam ljubičice Da mirisom ti omekšaju Konture lica Na širokom platnu Ovješenom o oblake Naslikala sam grad S kolopletom Bezimenih ulica I kuću, iz čijih temelja raste bršljan Ljuljačku od tratinčica Na kojoj sam – ah! – slučajno Ostavila svoj…


Šalješ mi noć da nosim je na trepavicama Taj titraj trenutka u vibracijama Nošenima brzinom svjetlosnih godina Tajni kod skriven u zaboravljenom Kutu galaksije od  pogleda Do pogleda   Titraj me mami obećanjem Jutra pod tvojim dlanovima Pa plešem pod zvjezdanom kapom S mjesecom u kosi   Vraćam se na promrzlim prstima Utrnulim od poljubaca…


Gazim otiscima tvojih stopa što za sobom si ih ostavio u prhkom savršenstvu neoskvrnute bjeline. Brojim  koliko si koraka napravio ne bih li ih dostigla, ne bih li ih prestigla, ne bih li, barem na treptaj pahulje, postala ti, zavirila ti u misli. I već novi šesterokraki kristali umiru ti na trepavicama, i koraci mi…


Dva gorska potoka Iz kojih srne napajaju Plahost svojih pogleda. Da li iz mora ili neba Kaplje nastala su? More se pred njima Polvači postiđeno, Nebo se u oblake zavlači, Svjesno da pogleda im Nije dostojno.   Tvoje zjenice, Zagonetke tišine, Dva otoka, dvije sitne Točke na pučini. Njima me nosi struja Utrnule želje, Stvrdnute…


U Čigoču, selu roda, zgodila se čudna zgoda.   Žablji zbor se okupio, mali koncert priredio.   Kre-kre glazbu klapa svira, stari žabac dirigira.   Prvi, drugi, glas se ori! Alt, pa sopran, pa tenori. Čas u duru, čas u molu, plešu note u zelenom koloru.   Gledale to rode s krova: „Baš je dobra…


O tebi ne znam ništa. A znam sve o divljem nemiru, što se na nazubljene oštrice samoće baca. Želji, dok sputana okovima predrasuda sluša kraj uzglavlja umilni zov izazova. Znam o voću zabranjemom, što prezrelo k zemlji se sklanja, dok ga gladna usta pogledima gutaju. Izobilje mami iza otškrinutih vrata. O tebi ne znam ništa….


  lopovi su noćas ukrali mi noć   odnijeli su je u poderanim džepovima preko pospanih plotova   ponoć je sama u čekanju zaspala   lopovi su noćas pokrali mene, ukravši mi tebe   a mjesec je nakrivio šešir, i sakrio se iza oblaka   njemu je ionako svejedno    


xxxxx

Kvaka od mjedi ostala je nijema  na neizgovorenu molitvu skrivenu u mojim očima. Ušao je On. Nekome netko, meni nitko. Ništa mi nije značio. Ljiljana Jelaska