Naivni čovječe Misliš da možeš mijenjati Vječnost evolucije S ovo malo Intelekta što imaš Zarobljenim u vlastitom Vremenu i prostoru U vlastitoj stvarnosti. Zar nisi samo bradavica Na vrhu Božanskog jezika Kojom Bog kuša Samoga sebe?


Ne želim živjeti Površan život I brinuti se Za poštanske markice   Trebam zabrijati I otkriti da Mitska stvorenja Ipak postoje   Koliko duboko U zečju rupu Želim ići Duboko, duboko


Lagani osjećaj odbojnosti I taj osmijeh TAJ OSMIJEH TAJ OSMIJEH Zvuk amazonskih bubnjeva Zrak ljepljivo povezan Kao rijeka izvan korita Smrad otrovnog znoja Koji se upija u nepoderivu košulju Oslobođenje sluha U harmoniji nebrojenih ptica Slatka zmija od četiri metra A o mački i da ne govorimo


Pokušao je obuzdati svoju gadnu narav Dovesti okolinu u mir i sklad Hrbat je u ove životinje garav A s dahom se širi nesnosan smrad   Stvorio je lijepi prostor slobode Silovao ju je tko god i kako god Taj gorak okus nikako da ode Dok o ćorku razmišlja streljački vod   Glupo očekivanje… Upravo…


Pala je mračna noć Duboko u mrak trebaš poć Nadu si počela gubiti Jer si izabrala ne ljubiti Trulež je prestala smrdjeti Mislila si da ćeš umrijeti Udahnuti nisi htjela Tamnu noć svojih djela Vrije voda dok pripremaš šipak Ali ipak… S prijateljem nisi sama Šetajući zagrebačkim ulicama Sumorno je naposljetku prošlo I proljeće je…


Tebe koju sam toliko volio Brata s kojim sam se zajedno rodio Oca i majku i tu nesnosnu buku Zaprepaštenje dok sam gledao kako se tuku Vruća ljeta i hladne zime Valove dolazeće plime Posao koji svakodnevno radim Otvaranje oči ujutro kada najviše patim Kasna i rana druženja u lokalnom kafiću Tijelo svoje kako se…


Proljeće je konačno došlo Istinska ljubav cvate U svakoj stanici Dok budalast um Priznaje da je pogriješio I svjetlo oprosta Sja na cvatove Život se opet rađa A budalaštine ostaju u sjeni Gdje im je i mjesto


I prijatelju sam trebao reći zbogom Jer volimo istu ženu I dok ja u njoj Boga tražim Svijest stavi dalje od svoje kćeri Jer od tvojega djeteta Bog će napraviti ženu A ja ću reći: ”Hvala.”


U bardu se kreću Gotovo samouvredljivo jasno Dok se drže za ruke Sumrak obećava mornarima sreću Obojivši početak noći u crveno I malo dijete počinje vrištati Kada se istina nasmiješi Želim biti sam Želim biti sam Želim biti sam Šapat žute zore Nošen proljetnim vjetrom Nadajući se pogodnom mjestu Da ovoga puta uspije


LET

Brate moj Što su ti krila? Tako mlohava Što su ti oči? Tako pospane Što ti je glava? Tako pognuta Prolaze li svi? Pored tebe Ne priznaju li? Da ih boli Ne brini brate Ja sam spreman Priznati da me boli Tebi dati krila Sebi dati suze Obojici slobodu


Sami njih dvoje Svake godine novi život stvore   Ni prijatelja, ni rodbine, ni muka Dovoljna su im njihova krila i da su skupa   Ne gledaj ih, ako i ti ne želiš tako Jer u nevinosti se ne snalazi svatko   Na toj ogradi gdje svake godine dođu meni Obnoviti sakrament i odrediti mi…


Ne gledaj u tuđi tanjur U mojoj kući Dođi radije i vidi Kako ovdje je Ne čini to svojim Jer tvoje to nije A ono što je naše Tako se vidjeti ne može A jedino vrijedno je


Bio sam jednom ovdje Evo me i opet   Došao sam nazad Da pokušam osvojiti svijet   Uspio sam jednom Uspjet ću i opet   Pobijediti smrt I na vrh svijeta se popet


Pokušao sam te zarobiti Nije išlo Pa sam oslobodio sebe   Pokušao sam se zarobiti Nije išlo Pa sam oslobodio tebe


Nisam baš shvatila što to pjesnik želi doznati   ne shvaćam ni ja ali zajedno…   Ti to mene zezaš? Pa ne čitam misli A i da čitam kako bih ih pročitala tebi?! Morali bismo se poznavati   Onaj trenutak kada ti dođe osmijeh na lice a ne znaš otkuda dolazi…   Ja ne znam…


Zašto želiš otići Zar te ne zanima Ja žudim da saznam A ti žudiš da pobjegneš Ne mogu to saznati sam Ali ako ti budno gledaš Možda ćeš vidjeti Zašto kopamo rupe U koje sami upadamo


Na goloj stijeni Sa snježnim pokrivačem Prolazi vuk S jasnom namjerom Naoko ide prema nigdje Povrh njegova puta Stoji jedna kuća Prema kojoj niti da pogleda Kuća u kojoj Levitiraju noževi


Što ga se držiš Budi svoja Izabrao je on svoj put To nije sudbina tvoja Za stvaranje Potrebna je patnja Svako novo rođenje A tebi je do zagrljaja slatka Iritira te Dok strpljivo čeka novu šljaku Svjetlost se najsjajnije Vidi u mraku


Morem okupana Kamena joj kosa A noge bose Učeći od zraka sunca Sklapa svoje oči Sveznajuća Zna da san neće doći Nema sna Jer nema vremena Kako sam sretna Što sam pobjegla Od stvarnosti


Kutijica mala na dnu mora leži Oko nje sav život nećemu teži   Kutijici maloj čvrste su stjenke Ali more je strpljivo I ne zna za vjeke   Jer u mrkom mjesecu oplemenjenog sunca na bolu sluzi u krvi kiše na kravljem izmetu pored višestrukog samoubojstva nikada, ali nikada nije bilo veće obmane doli one…


Život je more valova Ako ga ne smirim Razbijati će se O stine istine   Podnositi to istina može Dok joj razbijeni Komadići tonu Na dno života   A na dnu gdje Tama se nalazi Pa ako dođem tamo naći ću komadiće istine   Neću se zbuniti Ta istina je tamo Da ne bi ostao…


Kako sam mlad i glup bio Kada sam te ostavio Odabrao sam bez ljubavi Zato jer su ljudi gubavi Mislio sam da se spašavam A u biti zidove gluposti ukrašavam Ugodna je sada to sobica u kojoj sjedim Mogu u njoj vene da si sredim Pogledati svaku sliku na zidu Dok jedna kap gađa drugu…


Pa kako si me samo našao Kud baš mene I zašto baš sada i zašto baš tada   Naravno da si me našao Jer što bi trebalo da se desi Ništa?   Kako uopće ništa i može da se desi. Samo dođite sudbonosni trenuci Da ispunim svoju sudbinu