Ne treba mi još jedan turoban cvijet; tragovi svitanja tako su vlažni. Kolijevka satkana od jesenjeg lišća breme je mojih želja,Bog će dopustiti da u miru izgore svi svežnjevi, da umru sladostrasni sokovi našeg oka!   Pokorni sluge noći napraviše opsadu nadamnom,vječitom tamom, mirisi buđenja preslaba su karika. Lice putnika sakrila je magla, obamrla misao…


Zatomila sam Mukotrpno svoja Osjećanja, Na kožu sam Navukla Nezasitnu glad, Glad za Pripadanjem. Zadnji svjetionici Utrnuše. Hitam Tami u Zagrljaj…


Prljavi dječak korača ulicom, ovalno lice obrubljeno je toplom krvlju, na mahove slivanom niz obraze. Ljudi ga u tišini mimoilaze ne zamjećujući uplašen jantarni pogled, užareno sunce mu na tjemenu oslikava mastilo.   Dva mala sjajna oka puna su patnje i očaja. Šutaju ga derani kao loptu, smrad znoja i gorčine lebdi zrakom. Cvijet uveo…


Ne sanjaj me više,zebnjo mašte izblijedjele! Kameni grad sazidan na temeljima raskoši sasuo se u prah. Naslage izgriženih misli traže slabu točku moje optimističnosti, da bi udovoljile zajedljivim hirovima. Suze-odsjaj davne tjeskobe srca… Dan odavno iza brda ljubi osujećenu fontanu poljubaca; obamrla šuma,začuđeni pjevač, zov plahe smrti… Izgubljena sam.


Oprosti mi najslađa utjeho prostranstva nepredviđena,sva lutanja i razbibrigu; nenamjerne neistine. Ne zamjeraj mi situacije predbacivanja, uzaludnog pronalaženja sebe, bojazan i nezrelost. Neuviđavno sam trošila darovano blagostanje, ne prepoznavši budućnost u tebi. Oprosti mi djevojačke snove i istraživanje života.   Smirit ću se u tvom okrilju,zasvagda sačuvana u tebi; zadnja stanico ka sreći,promijenio si me…


Upravo sam iz zvijezda iscrpila ponoćni sjaj i preselila ga u oči neznančeve. Ono u daljini je moja rječica, na njenoj obali počiva začeće mojih balada. Pjevam zaprepaštenje iz dubine svojih osjetila, pjevam o magli,ranjivosti, o tišini; crtam život u kockama. Slike ponikle iz mraka nejasne su. Pokusavam napisati pismo svom nestvarnom ljubavniku no preplavila…