Ti ostavljaš svoje ideje kao nasukali pepeo u prežarkom izgaranju naviknutih razočaranja. Ne tražiš ostvarenja, u suštini spuštenog pogleda gasiš nadu svojim javama, jer premalo vjeruješ, i to ih sve ubija. Naslagane cigle granica, prečvrsto spojene ugasnutim željama… Pa nastavljaš, apsurdom uspavan. Ti ostaješ nesvjesno strašilo na polju svojih sanjarenja, i ideja tek je dalek…


Ne brkam više pijanstva i nemire, ne,ne budim više zamukle duhove, pa ni ne pričam više nikome koliko bole neizgovorene pokore. Što će mi bitke nesvjesnih umova? Idioti nižu pravila do naših padova, plijene naše razume u igri živaca, do bjesnila, do očaja, do krajnosti bez obzira. Puštam. Protičem k’o iluzija i ne dopuštam da…


Mogu li sada napisati pjesmu u maglovitom sjećanju svoje sutrašnjice s iskrivljenom slikom riječi što plivaju umom k’o besmislice Mogu li ući bar u dvorište sebe i u sjeni krošnje svoje zlatne mašte biti barem vlas trave što u hladu raste i čudesan dio savršene bašte Mogu li ponuditi uhu budan smisao ili srcu vrtoglavost…


Kako zvučim ja u tom odrazu šumovitog daha između jeseni i proljeća darujem vjetar k’o neispunjen san. Slatka nostalgija trenutka, djetinjstvo, mladost… i došlo odrastanje? Dal’ sam pijun il’ nečija lutka pa ne uspijevam živjeti svjesnije. Melankolično se slijevam, bez velikih odluka i nametnutih osuda, osmijeh raširim, na crnila zijevam, ostajem šarenilo svog smisla k’o…


Previše puta ispričana priča, više od dosade ni ne čekaš kraj, i junacima i vilama već monotona sreća, zaboravljaj ludilo na putu za raj. Usmjeri riječi za neka nova svitanja, pticama podari tajne slatkih sjećanja, koraci se razdvoje dok ne gledaš, i junaci i vile nestanu dok spavaš.


Ustupljeno slovo daje nadu da nisu svi slijepi, nisu svi oni što besramno kradu; možda se pamet ipak na glupost lijepi. Za dom spremni oni čija djeca neće imati doma Za budućnost nijemi djeca koja skoro će živjet poput roba. Preskočena bodljikava žica i prvi koraci u svijet, van granica ipak ima šarenila; van granica…