Umoran umivam se gorućim nebom i mirisom tvoje kose nakon dana od čelika i vrela asfalta nakon pustinje koju prelazim strpljivo tragom neznanog beduina lovim zvijezde mrežom za leptire i držim čvrsti kurs za tvojim toplinskim tragom ti si moja zvijezda repatica i dok nosim darove svemiru tragajući za izvorom vodiš me strpljivo između svih…


Što je smisao moj šamane blejati uz vatru i zuriti u tminu a vuci su vani i tu je svjetlo i štap pastira i manje te bude strah ili otisnuti se u noć tražiti i ne nalaziti bez utjehe se buditi i sa strahom lijegati sumnjati u sve i svakoga moj šamane a u svoje…


između dviju polutki sna budim se ravno svakih 25 minuta kao po kazni sežem za vijugavim kazaljkama a one prokleto nekako uvijek izmaknu ljepljivim ljetnim prstima što mirišu na jantar one su moje tantalske grane i ja sam kukac uhvaćen u mrežu vlastitih niti stvarnosti ja sam projekcija sunca na poleđini spaljenog papira i igram…


opasne igre u mojim godinama donose zabranjeni okus negdje na pola puta između šlaga i tekile oko ponoći – neodlučno možda dovoljno da se zapitaš: vrijedi li? ili je to samo da vidiš da možeš kao onaj pseći uroburos ili je to tek još samo jedna igra staklenih perli i izmotavanja za umorne dane i…


odlaziš i rasipaju se perle tvojim stopama staklene igračke rasute tepihom noći i u tragovima te gledam golu i vrelu kao nekad žudnu s vrela kako crpiš vodu svojih usana i dijeliš je obilno kao sunce toplinu a odlaziš odlaziš kao bogovi na spavanje i stavljaš ključ u piramidu od zlata i pečatiš je pogledom…


Očima upiljenim u strop sasma nevino prostrano pored mene promatraš šutiš igraš se sjenama ljubeći ih prstima promiču minute putnici zatvorenih prozora tražiš me preko zadimljene sobe incens duhanskog svetišta što mi imaš za reći jesi li sama znaš li o čemu govorim ja sam s one strane zida uzemljen čvrsto u lupkanje roleta ne…


Rudnik srebra i potkožnih prišteva, jauk nacija i ekonomija blata. Reinkarnacija semantike za purpurne jastuke. Čarobni tepisi u pepelu urni poslaganih red po red u piramidi velikog oka. Čekajte! Sada je točno dva popodne. Štrajkam glađu. Jesam li lud koliko se čini? Šišmiši u niskom letu paraju čekić, stremen i nakovanj. To je ultrazvučni rat…


oni sjede na hladnome betonu. mramornim pločama. oni piju jeftini crni matan od 13 kuna i 90 lipa. oni nemaju ideja. oni su bili mi.   više nisu. mi smo se razlučili. usustavili. otišli ususret rubu svijeta tamo gdje na kartama žive zmajevi. oni su ostali sjediti na sigurnom. na mramoru. u očinskom zagrljaju lošeg…


usred lopoča sunčeva zraka i tramvaji škripe u sumrak dok svinje odlaze na spavanje s drvenim nogama skrivenim u ladicama u ormarima u škrinjama košulje vijore na vjetru pribijene na križ za muke po krojaču i ova je zima suluda kadgod otvorim ogledalo ne vidim pustu zemlju već jahača bez glave ili konja bez uzde…


na dvadeset i trećem katu anđeo je posrnuo opsovao i zalio cvijeće vinom tko još danas mari za metafore svi žele seks i smrt svi žele film unutar papira čemu razmišljati? to je naporna igra za starce nad pločom od osam puta osam još jedan joint još jedna boca lošeg pića i zaboravimo da smo…


Smrdim na sapun. Na jedan od tri parfema. Voda mi se slijeva niz lice. Ili je to vosak…? Odvratno lijep i prekrasno ružan: ja višestruka sam ekspozicija u kretanju kroz prostor. Stanka za ogledalo. Par fora za šarm. Osmijeh kao ležerni poljubac Norme Jean mrtvom predsjedniku. Što je ona rekla? Je li bila unutar sebe…


Kao pas kvarim tren ližući vjetar i gubim još jednu uzicu na licu grada.   Tko me još zove osim stranih lica kojima više imena ne znam, a srce ostaje mirno ako ih se i sjetim, i nekakvih stihova koje nisam ja pisao jer bi se sjećao, a ne sjećam se pa zato i nisam….


nacrtaj osmijeh vazelinom po svojim grudima, sjajna si i grešna kao izlog šminkerskog butika u centru grada i ne gledaj me niže od pleksusa jer debeo sam ovih dana i ne mogu napraviti zvijezdu na proljetnim livadama bezumlja. objesit ću se za muda na prvi jablan na koji naletim: to je naime stvar principa, jer…


na rubu bijesa sa zen osmijehom dajem otkaz prekidam i drugi posao krešem u lice sve i svima odlazim rušim mostove sa zen osmijehom pišem pjesmu na rubu bijesa a opet miran čudim se koliko može biti gore a znam da može i čuvam se da mi se nebo ne otkači na glavu odlučujem get…


Veltšmerc je užasno jeftin danas… zabetoniraš se bez razloga… onako pošteno… negdje u mraku i sve je to r’n’r… curiš ulicama kao potrošeni trenutak… i poslije navučeš rolete kao osmijeh… dan ili dva zabijaš glavu u jastuk i mrziš raščupani odraz u ogledalu… popiješ koju kavu previše govoriš sa sobom premalo glupo ti je otvoriti…