nemam ime i nikad ga nisam imao uvijek sam ti samo htio oprostiti sve i dati se iznova da budemo laki   da budemo vatromet na nebu bljesak munje kad se dva polariteta susretnu   ljudi ne razumiju da je ljubav grmljavina u tihoj noci a svijet samo prasina koju ce vjetar sigurno odnijeti…


sve te stvari oduvijek su bile u nama makar smo ih trazili posvuda pitajuci se zasto nestaju bez traga u godinama sto su prolazile gubili smo nade i citali podsjetnike da smo vjecne prirode i da se nase ruke nikad nisu rastale cak ni u minulim godinama u odsustvu srece


kisa

setam na rubu bezdana u ovoj zemlji vjetrova punoj tuznih boja i mojih demona ulice su puste kao u americkim filmovima i postaje sve teze naci neke dobre duse kisa se slijeva s neba kao da ju netko zaista treba i puti nestaju mi pod nogama u ovoj poplavi snova izgubljen u mijenama svog zivota…


bez sjecanja iza izgleda ispod svega tko sam ja cvijetanje ruze jednog jutra iznad kise i vjetra uvijek s one strane svijeta kroz vrijeme svih godina tu sam gdje god se sakrila


kako da nađem ono malo mira koje nam je potrebno svima s kojim ujutro mogu ustati i danu dati smisla kako da kazem ono najjednostavnije koje je postalo najteze pokazati prave osjecaje mjesto skrivanja iza maske koje mijenjamo kao cipele od kud mi rijeci da kazem da ne mora biti ovako da sve smo postavili…


dio sna

oblaci su nisko iznad zagreba a jesen u meni prevladava i tiho nastavlja u ritmu mojih koraka zazelio sam se opet izlazaka boja tvojih haljina i mirisa nocnih ulica sa kraja svijetova ti zivis usred mojih osmjeha sa mojim zeljama drzis mi ruku i na rubu ponora mada nas dijeli zemlja sva nove stvari stalno…