Od jačine vjetra prostranstva bilja osjećam u sebi let leptira Od vedrine dana odjednom vidim cijeće od smijeha do grijeha sve malo postaje veće


Tvoja mirnoća ubija suštinom čiste žući patnju moju previja ona će svejdeno jednom napući Hladna ti riječ ruka pružena, kruta zar ništa lijepo nemaš mi reć tek pogledom optočiš moja skuta Ubija sve me tvoje gnječi trulež već staru ostavi, ne vraćaj: sve više nije moje ne posjedujem ništa u ovom košmaru…


Pripadam svojoj sljepoći uživam po cijele noći u ljepoti njenoj, mirnoći čekajuć te, a nećeš doći Radujem se svojoj gluhosti radi te stvorenoj ludosti što još misao mi donosi na platnu pošpricanu krv?


Kamen u očima mirnoća koja obara znam- svejedno je ostajem ti samo utvara Kamen u grudima tvoja nagost kao nagrada koja mami me pa noćima još sanjam te Hoću li ikada i ja postat maglovita kad nemir izijeda me ne mogu više kraj tebe Sve se razumije riječi sasvim suvišne a ipak erozija glasnice mi…