Ako si sad sretan što si me se riješio, uživaj u svojoj sreći. Neću ti je kvariti ni naznakom svog prisustva već ću se udaljiti još više. Neka tvoja šutnja i dostojanstvo budu još veće i još više u iščekivanju one koja neće doći. Jer ona nije kao ja, naivna i meka. Uživaj kada sklopiš…


Vukovi umiru sami Jeleni umiru sami Slonovi umiru sami…   Ja umirem sama   Bez tebe   Kao ptica. Dok pjeva.   I pjesme bih spalila Samo kad bih znala Da bi s njima Izgorjela   Duša što za te plamti   Kad se više ne sjećaš Da ni ja više Ne pamtim   Niti…


Koliko treba na ljubavnoj lomači gorjeti da se izgori do kraja? Kolika bol treba srce dotaći da se prođe put od pakla do raja   Da prihvati se stvarnost takva kakva je, stvarnost u kojoj nekog nema više; da se pomiri i Bogu molitva se daje da pomogne, da zaborav sve briše…


Poželjeh jednom darovati svoj san, podijeliti ljubav, dušu i sreću; skončah ko leptir što je tražeći plam posljednji put sletio na svijeću.   Al` nema mjesta srdzbi i gorčini, samo sam umorna od čekanja na tebe, i sve mi se nešto sve više čini da prevelika  ljubav  slomi samu sebe.


Ako progledaš opet, jer sada si slijep zbog ljubavi neke nove- možda ti stara ljubav otvori oči   Možda ćeš onda poželjeti doći kad te jednom želja i  savjest pozove.   I tada, u tom trenu ti ćeš vidjeti ženu koja se u duši lomi jer, teško može voljeti srce kada se jednom slomi.  …


Elegije tužne njegova šutnja stvara da vrište u duši.   Ode radosne njegovim glasom trepere krilima leptira.   Leptirica sam svjetlošću pojave njegove privučena   Tamom nestanka njegova ugašena…


Tmurno je. Vjetar puše. Kiša samoća tuga…   Gdje je sada drugi dio duše da se javi sunce, da se javi duga.   Srce mi je gnijezdo opalo sa grane, i u njemu utihla je pjesma   Tek mali ptić želi da ustane, da se jednom vine ka nebesima.   A onaj što slomio je…


Čak i glas ona ti zna to se više nego sluti, jednom kad nestane sna moj će glas za te da šuti   Šutjet će kao vrijeme kad sam te čekala dok si svaki tren provodio sa njom   A kad ona bude nestala tješit ćeš se tada pjesmama i snom        


Šutnja moja ime ti vrišti kao odjek usred kanjona, šutnja tvoja dušu mi tišti, zvoni za me ko posmrtna zvona   Toliko se toga skupilo u duši tek što nije puklo poput groma, dim čežnje moje srce guši sve više klonem bezvoljna i troma   Ne kunem tebe, ni sebe neću kleti kad si tako…


Sve tvoje misli, i sve pjesme tvoje u dvije riječi mogu stati   Da mrtvoga ožive kao čarobnim štapićem   Da se želja opet vrati   I da cijelim svojim bićem tebi ptipadam


Zavedena, začarana, zaluđena prosto izgubih iz vida što doista vrijedi i sad kad spoznah koliko me je košto taj lažni put,  za drugim  uzalud slijedim   A tamo više nije ko mi srce dade (nisam smjela srce mu slomiti) ponekad ljudi ne znaju šta rade oprosti mi dragi, oprosti barem ti   Znam, previše sam…


Otkako te znam ne postoji san da u njemu nisi ti   Otkako te znam ne postoji dan da ne mogu budna sanjati   I kad sklopim oči, i kad progledam, ti si opet tu   Kao svjetlo poslije tame kao tišina u noći, kao ovaj dan   Otkako te znam misli me o tebi…


Puno je ljepote oko mene svud, gledam a ne vidim niti čujem sve dok nekud lutam, ni sama ne znam kud ispreplićući pomalo stvarnost i sne   Ušao si mi u misli ko rijeka u more tiho i glatko da se razliješ u njima i uzburkao vodu da valovi se stvore pa misli k tebi…


Ma koliko daleko bili mi uvijek ćemo tako blizu biti, jer one koje povezuju sni ne može stvarnost rastaviti.   Možeš zato i ljubiti drugu i vrijeme svoje drugoj poklanjati, al` ne možeš skriti u srcu tugu jer znaš da ti si ja,  a da ja sam ti.   Mi smo dva srca spojena u…


Dugo te nije bilo… Tražila sam te u pjesmama koje gore na lomači tvoje duše da moju dušu zagriju i osvijetle put do tebe. Dok te nije bilo tama je vladala, tisina i hladnoća, u mojoj sobi kao u grobnici. Svojom pojavom, i osmjehom, među žive si me vratio, dok sam umireš za nekom koja…


Ubrao  si plod sa moje krošnje i zelenu suzu u mom glasu; svoje si ime izlio u vrijeme sa natpisom sjećanja u jednom času   Ne tražim stvarnost lude želje, ni one snove ružičastih dana, tražim samo naručje tvoje na trenutak, da ne budem sama   Želje su se stapale u čežnju, ja sam čuvala…


Da sam pjesma koju voliš pretvorila bih se u talase duboke, zelene rijeke i zaronila u bijelu školjku tvoga koralnog uha.   Zaplela bih se kao bršljan u lavirint  tvoje duše daleke, i nastanila se u snove usnule zvijezde neke.   Vjetar bi spustio tvoje otvoreno srce na moj meki dlan, a ja bih počivala…


Krenem niz ulicu korak po korak, u nadi da ću te sresti. Prolaze umorna lica i redovi stabala njišu se u ritmu muzike.. Zastanem…osvrnem se… Da li si možda već prošao? Čak i sad,nakon mnogih neprospavanih noći, otvaram stara,prašnjava vrata u nadi da još čekaš me negdje u ulici života…  


Guše se vjetrovi oko mene. Jesen se sklupčala kao mačka i pravi mi zbrku u glavi. Požnjela je cvjetala ubjeđenja, o nezrelo se htijenje spotakla i sobom prekrila vrenje misli.   Nas tri u restoranu nazdravljamo igranju što nas vaspitava, nazdravljamo i satovima što nas drže o lancu, i šalimo se kao djeca pijući vino….


Skoro biješe mlada i rumena rosna ruža mirisna Već je svela, skoro crna, klonula i povijena   I ničeg nema osim trna i lišća skoro suhog latice su sada njene dotrajalo ruho   Ipak te latice boje krvi i lišće krhko koje se na dodir mrvi još imaju čudnu moć, neki čar i ljepotu i…


Nadam se da će sa novim proljećem procvjetati  i duša u istom ovom tijelu, kao što iz iste grane novi pupoljci niču… Nadam se da će novi maj ispričati ljepšu priču od one što je jesen stvori – priču u kojoj ću biti pozitivan lik, oslobodjena okova prošlosti koji me za tebe vezaše. I da…


Vrati se, čekaju mrtvaci da skuju balade o iskri ljubavi i zlu. Vrati se, palme plešu sa galebovima posljednji ples. Krizanteme nestaju u vodopadu nesreće. Varka je procvjetala na žalu. Korovu su oteli naše sne. Vrati se, stijene me ispijaju, lome, a nema me.


Ne traži me dragi po pustim uvalama mladosti. Ne zovi me zvukom gitare Izgubila sam sluh za bol. Ne sanjaj me dragi nemoj sa mnom snove rasplinuti. Moje bi ti postojanje moglo biti proklinjanje. Ovo sunce je varljivo uzaludno pruža zrake. Ne gledaj me dragi Ukloni tetovažu sa ruke koja je  bliža srcu. Tek sklopi…


Vidjela sam tvoje lice jednoga proljeća u krošnjama žalosnih vrba i poslije željela da budem ptica. Vidjela sam tvoje lice jednoga proljeća u oblacima nad gradom i poslije dugo čekala da se spustiš u korita naših rijeka…