ako podignem trepavice teške od prašine samljetog vremena vidjeti ćeš mi bespuće u očima i prepoznati moja ishlapjela mora po nasukanim čežnjama. a to ne želim… radije ću opet okrenuti obraz da ostaviš još jednom svoj trag crven od sunca što mi umire tko zna koji put… i vjetrovi će ponovo donositi pijesak i nanašati…


u praskozorje kada mi se učiniš stvarna nad gradom u rascvjetanim ružama vjetrova na nebu u znakovima od crvenih oblaka na zemlju spuštena sa suzama anđela na licu u mekom dodiru usnama zadrhtim kao da sam opet tvoj. u to jedno svitanje kada se pronađem u sudbini vječnih putnika u žudnom zagrljaju ljubavnika u očajnom…


  nikada nisam prebolio moje dolaske u tvoj svijet i nikada prežalio što ga potom napuštao i lutao sam tko zna gdje bila si dio obale na kojoj sam ostavljao sebe u kapima i potom se vraćao u dubine, u spasonosne zagrljaje tišine a ti si čekala da me prođu sve moje oseke i plime….


  ja nisam odmetnuti sin. u meni svijetle sazviježđa njenog imena iako pomislim da bih bio tek mali dio svemira da ne osjećam kako još pripadam njenim usnama.   ja sam član pobratimstva sjena. saveznik ljubavnih misli i dodira, zavjetovan tajnim riječima i šutnjom, bezuvjetno odan njenim malim čarima.   ja sam prognan iz svijeta…


  ogrnuti ću se plaštom tišine i sakriti u tami kao nekada postaviti se za čuvara kule kraj ulaza u tajni grad da propustitim snove što dolaze krišom u tvoje odaje u kojima zauvijek spavaš ti u gluhoj noći razlomljenoj šumovima netopira nespokojan od želje da po tragovima blagih mirisa ušuljam mjesečeve zrake ispod tvoje…


Kiša nad gradom, a grad u noći Grad ispod kiše, meni ne znam kamo je poći Nebo tamno kao pokvareni svjetionik A duša mi kao odbjegli zatvorenik Što progoni je nemir Korak sam po korak dok mislima tražim uporište Sjajne od kiše ulice moje su prazno prizorište Za kraj poželim tramvaj bez voznog reda, karte…


Još mi se ne ustaje Uronjen u toplinu misli koje me okružju, A sve su tvoje, Sanjam … Još mi se ne putuje s oblacima zbilje Još moje zastave nisu spremne Još mi se ne polazi u ovaj svijet bez snova Već sanjam Da sanjam Kako me sanjaš U svome kutku tame


Ponesi me i okupaj u rijeci kojom protječe nježnost Uroni me duboko da izgubim dah Kada me podigneš dopusti da udahnem snažno Da iz mene izađe sav strah Riječima, pogledom, usnama me dodirni Da osjetim tvoju ljubav kojom me čuvaš od tuge Samo na tren svojom se dušom uz moju stisni Jer znam naše se…


nestala su godišnja doba izgubili se mirisi i boje po kojima sam ih znao dani rasuti s niske bez imena i redoslijeda patvorine bisera koje nemarno skupljam gdje nekada bilo je mjesto moga života. u ovo vrijeme sve promatram bez da se divim ili radujem više bez osjećaja da želim biti sam ili da tugujem…


umorile su me sve te plutajuće misli u toplom moru ravnodušnosti kojim brodim bez napora i vješto izbjegavam sjećanja trudeći se da dane ne napusti dosada iako su svi ulazi u ovaj svijet sklopljenih očiju ostavljeni bez nadzora jer nema potrebe da ikada više zadrhtim i razloga da poglede ispirem suzama. iz malih doza tek…


pogledaj me. koža i duša mi prehladne za dodir. u znoju svog nespokoja dok tonem kažem si diši pa nekako preživim i ispod mesa napinjem srce a ono udara me. umjesto krika šapćem: šuti, pusti, ne diraj me mogu sam pa putem posrćem kroz mrak i pitam se oholo što ti zapravo želiš od mene….