Voljela bih da polegnes svoju glavu na moje grudi pa da osluskujuci otkucaje srca utones u san i sanjas dva zaljubljena boema. Malena, u meni se budi zelja da lezimo na travi, zagrljene, promatramo vedro nebo i nasumicno citamo nas omiljeni ljubavni roman. Druga polovica kreveta je prazna. Hladna. Bezlicna. Tvojim odlaskom izgubila je dusu….


Sanjala sam ružne snove, u mračnoj šumi  misteriozne sove. Apokalipsu koja doći će svaki čas, njezin hod, njezin glas. I svjetlucavu rijeku, i svoju jeku. Sanjala sam divne snove, i oblake što nebom plove.


U mračnoj sobi, među starim policama. Negdje između Venere i Marsa, između redova. Tražim i pogled tvoj, upućen meni. Tvoje usne, tvoj miris. Na početku zamišljenog svijeta, na kraju stvarnosti. U zlatnoj sredini.


Darujem ti najskuplje poljupce, samo za tebe rezervirane. Crvenu ružu da te na nas podsjeti. Na ono što smo nekada bili, što smo nekada imali. Darujem ti srce svoje, ionako samo za tebe kuca. I ono malo svoje duše što mi je ostalo. I posljednji uzdah, posljednje “volim te”.


Odale su ga oči. Odao ga je nevini osmijeh. Nastala je tišina. Promatram ga, pokušavam prstima probiti njegovu dušu. Tako je čvrsta, tako isprazna. Puna dobrote, puna skromnosti. Puna te predivne vrline što ga bitnim čovjekom čini.