Kroz jesenju sumaglicu zlotvori dolaze. Gleda sin oganj mržnje. I iz očiju im sijeva Opakije neg’ iz topa. Ranjen je, zastaje, Odmorit će se Na njivi svojoj uzoranoj. Doziva suborca I glasa ničijeg ne čuje. Majci Škabrnjanki Kroz umor, kroz san, Prolaze slike poginulog sina. Lepršaju kao lati na povjetarcu. U svakom granuću sunca, Kroz…


Nemir u nama. Neki se umislili Tako se postavili Zakon i pravdu prisvojili I svojom taštinom poklopili. Pravde nestalo Svjetlo istine ugašeno. Samo je u izvoru ostala, Bukti. Istinu u utrobi čuva: Ideale poginulih branitelja. Majka plače Nad pogaženim Svetinjama sina. Osobe se otkrivaju Savjesti nemaju. Samo im maska ožiljke Na licu ostavila.


Zamukla je večer Samo more šušti. U strunama pjevnim U tišini blaženog sutona Dan se zgasi, U njoj dah ostavi. Meki šapat lišća Dok se zemlji spušta Jedva se i čuje. Plešu samo sjenke. Brige naborale sumrak Odjekuje prolaznost u nama. Na put daleki Sve se sprema, Duša mi se steže Cijelu noć bi plak’o….


Nestrpljivo susret čekaju, Tišinom govore, U dubinu duše ulaze Raduju su uvijek onom drugom. I čudnih doživljaja ima, Neslućenih, Sebe upoznaju, Preziru, Svoje nemire začuđeno gledaju, Sebi se raduju I srce samo daruju. I dalje se susreću Kao stranci Pa kao prijatelji Samo na slici u zrcalu.


Tiho se jesen došuljala U polju prvo zamijećena. Dan za danom sve vidljivija U igri boja čarobnih I plodova mirisa opojnih.   Plodovi se kući nose, Mošt u badnju kuha Šuštom pjene morske.   Dan je usnuo u prvi suton, Na stolu čaša mladog vina Svaka kap Težaka trud U sebi čuva.   Ispija se…


U odijelu i šeširu Gradom se šepiri, Topot koraka Odjek mu je moći. Poznanike moćnik sretne, Otkloni glavu, Oni smjelo Uspravljeni, korakom gaze, Mir mu uzimaju. Tamo na kraju grada, Poneko ubog, Kontejner prazni. Na zvoniku, glasno, Sat udara. Gizdavac se i dalje Isprazno šepiri.


Slike djetinjastva Izronile iz vremenskih dubina. Gledam sebe U kapima kristalnim Na orošenom žalu. Srce mi zaigra U novom jutru Nebeskog plavetnila.   Samo tišina Na moru sniva. Ubačenim kamenčićima San joj razbijam. Nižu se krugovali Odlaze dalekim obalama.   Krugovali, Obalama nepoznatim, U ovom jutru kristalnom Probudite kutak raja Od djetinjstva što im osta….


Osmijeh ti šaljem, Vjeruj mi nije podsmijeh Ni zube da ti pokažem. Ja ga ne skrivam Dok se ti raduješ. Primi ga U ljepotu nek’ se razlije. Dušu mi osjeti Oćuti me životom Dok ti osmijeh Šaljem.


Cvrčci, maleni, nevidljivi, U ljetnoj žegi, Sa suncem koje dolazi Povazdan pjesme pjevaju. S njima ustitraju zategnuti sunca zraci. Poljem i šumom Harfin raznosi se glas. Cvrčci, u ritmu strasnom, Zatrepere iskričavi podnevni zrak. Maleni, nevidljivi, Jekom poja ozvuče Dolova muk. Prosipa sunce crvene trake U pjesmi Obrede ljeta slave.


Djevojka, ljepotom sunca Za zemlju rođena. U svitanje na orošenom žalu U kapi prvog svijetla jutarnjeg, U sonetu mora tišine Gori zanosom opojnim. Podaleko, na školju, Galebovi se glasaju, U snove uronula, U žižu se tajne vatre. Razigrala u njoj mladost. Obuze je radost Toka nepoznatog. Mladost, dotad nepoznata, Uvede je u rijeku Novog života.


Zemljo čudna, Zemljo vječna U zajednicu Suncem povezana. Brazde utrobu tvoju otvaraju. Ptice i vjetri Sjeme u nju donose. Kad istok zarudi Himnom noćne tišine Toplinom te miluje A lice ti novo Nebo slavi. Ljepota jutara proljetnih, Na poljima rukoveti boja, Začeli se plodovi novi. Nikad radosniju Nisam te vidio. Zašto bi sunce i sjalo…


Na vrh školja Spustilo se sunce, Blijedo kao danji mjesec. Uskoro pod svodom noći Sve će biti. Noć, tamom gustom, Crninom cijeli svod Crni. Sve će u njoj nestat Oblaci i nebo I samo sunce. Noć, opipljivo gusta, Čujem dahtanje duše, A ja budan snivam: Netko mi želi Šapatom nešto reći, Ne mogu ništa čuti….


Iz litice izvire Vodoskok mali, Osamljen Svoju zvijezdu traži. U zimskoj noći Ledom sve stegnuto. Kapi u roju gustom Do visina Poslat bih htio. Zvijezdu zamoliti Da krošnjama i livadama Život vrati, I zaspale zore Proljećem zbudi.


O, pjesmo, kao dah Nestala si. U tebi posljednji krik Čežnje je bio. Pod oblakom U tebi gnijezdo Savit sam htio. Nadahnuti sebe užitkom Boja razlivenih Kad istok u tebi zarudi.   U tren nestala si, Samoćom otišla, Sve si ushite odnijela. Ostali samo uvojci tuge. Molit ću vjetrove Nek’ mi igru u čaroliji Tvojoj…


U visinama tvoja Je beskrajnost Gdje zvijezde Svojim sjajem, Tom beskraju Njegovu mrku tamu Nama u sjaju otkrivaju.   Tvoji vjetri su vali, U krošnjama jablanova, U uvojcima kose, Šapuću, na prozore kucaju, Tvoj dah donose. Tražim kutak Za smiraj U vječnosti Tvoje beskrajnosti.


Brda ponad sela Poredana, kamenim Hrbatom povezana. Hrbat – litica kamena, Krugovi kameni, Zid stameni, Zaustavljaju bijes Bura podivljalih. Izvili se, U granuću sunce dodiruju, U igri vjekova izbrazdani, U oblike mnoge isklesani. Nemaknuti. Vjekovima ostati Brda spajati, Selo štititi. Krugovi kameni, Sivi ukamenjeni Prošlost će čuvati.


Šušti lišće, Cvili u krošnjama, Povazdan nujna svirka, Udarima juga Sve se kovitla. Oblakom tmasti Gustu kišu spušta. Zadnje lišće Odrunilo plaho. O jeseni, Odlaziš sjetna, zabrinuta, U dahtaju noćnog mraka. Zabrinuta Za daljine neslućene. Bol je tvoje milovanje A plodova obilato Svima si dala.


Vi dani budući, U kolonu poredani, Neprekidno stižete, Kroz naš život Prolazite. Kad uzminete Dahom ste našim posuti, Život u vama smo upisali.   Vi dani uzminuli, Drvoredi naših Postojanja, U vama smo budućnost Tkali. Jeste li nam sačuvali Nova sutra?


Mnoštvo svjetova Od ljudi i zvijezda, Zemljom i nebom prolaze, Nude se jednan drugom.   Koliko li svjetova Mojim svijetom prošlo! Hoće li i moj svijet Do moje zvijezde doći?   O, zvijezdo, moga neba, Jesen tužno jeseni Reci, što je to umrijeti! Oh, kako je lijepo Kad se svjetovi susreću.


Tužan sam Kad ogole grane, Ostanu bez ploda I žar ljeta Žutim lišćem Nestaje u zemlji. A tišina oslikava Odlazak sumorne jeseni.   Radujem se proljeću, Zuju neumornih pčela Koji otvara čašku cvijeta. Letu leptira Kad mekim dodirom Vrućicu cvijetu budi. Vraća se radost Jer, ponovno je sve Na početku.


Mnoštvo svjetova Od ljudi i zvijezda, Zemljom i nebom prolaze, Nude se jednan drugom.   Koliko li svjetova Mojim svijetom prošlo! Hoće li i moj svijet Do moje zvijezde doći?   O, zvijezdo, moga neba, Jesen tužno jeseni Reci, što je to umrijeti! Oh, kako je lijepo Kad se svjetovi susreću.


Oblak nije Da sunce prekrije Već da natapa Zemlju žednu. Poput igre razigrane, I kad oblak nestane Sunce u vedrini neba Kroz čistinu zraka Zemlji još veći Sjaj i toplinu daje.   Vječno će se U visinama Oblak i sunce nalaziti, Igrati igre razigrane, Svojoj zemlji I životu na njoj I kišu i toplinu Beskonačno…


Kako iskazati Neiskazivu bol Kad se glas gasi I nestaje riječ I sunce zalazi A ja nemam nade Za nova jutra radosti.   U noći tišine, Tišine glas Nečujno pronosi Cestom svitanja Izgubljenu riječ, Prema drugoj obali Koja blista u čistoći mora. Kao vjetar Kad oruni klasje Tišino, ti si nadahnula dušu. Granut će jutro…


Gledam vas danima, godinama, U nezakonju živite, radite, Po uzoru Jude bogatstvo imate.   Kleli se, zaklinjali, preklinjali, U domoljublje svoje nas uvjeravali, A samo su Judu poštivali.   Poslušnike imaju, I oni im smjerno nose skute, U izdajstvu i osmijehu lažnom Licemjerno zadovoljstvo nađu.   Žive u noćima bez jutra, Bez uzdaha za izgubljenom…


Tamo gdje vlada samo tišina, Dublja od mora I nebeskih visina, Tamo u nedodirnutom miru Vječnost ti živiš.   Sve nerečeno Što nam želiš reći Kazuješ sada govorom tišine I suza u oku zaiskri Potaknuta psalmom Tvoje tišine.   Duboka je tišina mrtvih. Naša ljubav Njena je dubina. Na grobu uvijek Grobna je tišina.