U razjari tmurne noći strašan se vihor sprema Kao sijedi mornar što spas svjetla u nadi traži, ja tražim tvoje oči i pitam se – Ima li spasa ili nema? –   Tjeram sebe, pa ponesem se snažno, pravo muški ali od vatre tvoga tijela, draga, sve me zebe za usnama čednim vapim u duši…


Tištim. Niz trepuše, niz moje plavo lice cijedim bol. Ja lomim zub o zub. Znam, od te strašne sile krnjavi će postati, slavan će urez boli na tijelu ostati.   I pogledaćeš me i vidjećeš tmurnog patnika. Moj osmijeh vidjeti nećeš. Stid me i sram, mog bola, prijatelju!


Bol

Britki zvuci tuže, odjekuju u salvama Crne sjene padaju po golome tijelu Brazde i ponori tjeraju grešnu krv isprljanu ljubavlju Vjetar, olujni huk i vihor nose moju bol   O draga, osjetiš li noćas kako zvijezde drhte, gasnu? Čuješ li šuštaj moga srca? To šišti krv u notama!   Tišina, izdajica, tka nemoć u meni,…


Probudiće se more od tvog uzdaha Jeknuće nebo u rođenju svjetla jednog novog jutra gdje galebovi postaju vijesnici putenog dolaska mojih valova   Čak ni stijene znati neće kolika tuga vri u zvijezdama kad ni svjetlo više ne biva tvoja svrha, naša vjera   Probudiće se more od tvog uzdaha Jeknuće nebo u rasulu vjetra…


Izgubljen. U čađi svijesti, gdje no oblaci se stapaju u mračni veo, lebdim, grobno se okrećem, čas prema tebi, čas prema Kibli. I čas po čas pijesak mog života ljeska na dno. Srdžban zavijam! Zavijam da mi vuci zavide kao sto zavidi krvavi mjesec krvcu mome! Dova mi ne pomaže. Da bar kosa tvoja nije…