Baš si dama, šokica si bajna U tebi jednoj ima više žena meni draga, lijepa kao tajna na mom srcu blagi šum i sjena. U ponoć iskradi se puna slatkog straha kreni prema gaju skrivena u mraku neka tvoja duša kao srna plaha sva zadrhti na proljetnom zraku. O daj mi usne tu gdje vile…


U tvojoj kosi anđeli ljube jutra vrijedno skupljajući sjajno pramenje lirama zlatnim vode te u sutra u zore i sutone, duši drago znamenje. Negdje u osami ljubiš daleke gore ti koja sanjaš začudnim očima snove u tebi vatre dalekih pređa gore i gordo gledaš lađe što pučinom plove. Sva si u milosti zvjezdanog sjaja nebeska…


Znaš li kako smrtnici čuvaju anđele tako što ih pohrane u svoje grudi tu, kraj moga srca bilo bi ti lijepo nikada te ne bi dosegnuli ljudi. Čuvao bih te kao rijetku dragocjenost kao što na listu mirte njeguje se rosa u duši mojoj šumila bi kao slap tvoja divna, zlatom obasjana kosa. I takva…


Ako me sada ostaviš, mila u meni će danima padati kiše utihnut će kucaj umornog mi bila zaspat će stih… i tiho, sve tiše… uzet će me noći što mame sanjare u duboku tamu punu smrtnih jeza i mjesec će zadnje ispisati šare zlaćanim prahom preko bijelih breza. Ako me ostaviš uvenut će gaj sve……


Snivaj ženo ispod skromnog huma u jesen kad lišće prekrije te žuto vrijeme samo nosi žal, ne jenjava i za tobom srce još me boli ljuto. Spavaj mila sva u svečanoj tišini lijepu i milu nek te rosa krasi usni svoju kuću punu sunca nek zažive opet tvoje kose vlasi. Usni dan u kojem plesala…


Volim ti proći kraj kuće zanesen dok uvelo lišće pod nogama žuti u ovu krasnu, vjetrovitu jesen što tajnu ljubav u granama sluti. U gluhoj noći kada krov ti grli tama ti spavaš mila na jastuku bijelom a krvlju mojom kola čežnja sama iduć tvojim nagim, i usnulim tijelom. Oćutim ti tada pramen kose drag…


O kako je lijep tvoj mačji svijet plišane šape i tanak ti brk u ćudu gledaš bumbara let i daješ se za njim u ludi trk. Dlaka je tvoja prepuna sjaja kako i ne bi kad dobro jedeš među mačorima pravi si baja kraj tople peći drijemaš i predeš. Lovac si pravi a lijep je…


Sanjao sam te u noći punoj bijelog inja u kaputu boje grimiznih jedara hodala si kroz aleje pod Mjesecom što tinja i nosila tajnu usred svojih njedara. S grana breza i visokih jela vjetar je nosio snijeg na tvoje pute i noć je gorjela iza bijelog vela a Mjesec je trakom taknuo ti skute. O…


U noći punoj inja ćutim grobnu raku o, smrt je tako divna, od iskona je blaga crne vrane gorko besjede u zraku ravnodušno sve je, suzi nema traga. S golih grana puhnu vjetar nježni sobom nosi miris dozreloga nara od kud to kad leden pokrov snježni prugom bijelom svježi hum mi šara. Kap sangrije pala…


Ne ljubi me nikad kao brata i druga ljubi me strašću dalekih stepa ugrizi mi usne iza starog luga sa cvijetom u kosi, zanosna i lijepa. Dok miriši tamjan preko naših sela samo me ljubi usnom punom slada puna grijeha haljina ti bijela nek na moje grudi kao cvijeće pada. Ne ljubi me ovlaš, u…


Još jedna pada noć mjesec miluje hum škrtim sjajem ti mrtvim zjenama sanjaš davnu ljubav i zvijezde nad gajem. Jednom će neminovno utihnuti vjetar što šumeći nježno u granama bora donosi sjetu preko pustih polja i suši rosu sa usnulih gora. Jednom će sve presušiti suze zanijemit će priče ispričane davno nad humom će snijeg…


Kad prođe život kao san što blijedi k’o uvela mirta što ju grli noć lahor će šapnut kroz kosu što sijedi da u novu mijenu sada valja poć. Jesmo li ljubili prave usne ili smo voljeli obmane dah kad srce jednom zauvijek usne istinu našu će ponijeti prah. Nad tihim domom će kopniti snjegovi jata…


Imaj katkad dušu zlatne lune što noću ljubi zelen bor u gori sve što jednom živi, umire i trune ali trag nek’ zato zlatnim sjajem gori. Da l’ ponekad sumnjaš, čovječe, u sebe nemoj biti drugo nego sokol sa visine ta živ si, zdrav si, svemir pun je tebe i ti sam si dio uzvišene…


Već nestaje zanos, blijedi nadahnuće za usnama tuđim kada želja mine vidjet ću sebe blijedog, mrtvog u svanuće zgrčenog u zadnjem traku mjesečine. Vjetar će hujit nečije ime ja neću slutit smisao tada na trošnome stolu će rasute rime snivati pjesmu ljubavi i sklada. Negdje u bagremu trn će sjati košute kradom poljem će ići…


Već rudi zora preko snenih gora netko neznan nebom svijeće gasi daleko u šumi zimzelena bora zadnjim trakom luna grane krasi. Pastirice mlade u selu se bude ka štalama idu, fenjerima njišu oranice tihe sjajna rala žude ruže iza gaja svježu rosu dišu. Idem kroz bašče ljepotom ponesen taj seoski kraj u dušu se utro…


Ja živim u svijetu prašine i tuge i slijedeći trak nebeske lune u noćima sanjam svjetove druge i oči njene od zvijezda pune. Sanjam je kao caricu zviježđa u sjajnom kostimu od rijetke legure ona je iza usnulih vjeđa vladarica vjetrova, utihe i bure. Sanjam joj kočije, mramorne dvore daleke stepe i modra mora kraljevstvo…


Jako sam lijepa,imam bijele zube audi sam novi htjela da me vozi htjela sam da župljani vole me i ljube dok živim tako na visokoj nozi. Volim slavlja o narodnom trošku ti prosti ljudi tako su mi jadni ne volim one što na svakom čošku prose novac, tobože su gladni. Ja imam fakultet, nisam ništa…


  Mjesec je visok gorio nad gajem bijele su breze pružale sjene duša se moja opijala sjajem gledavši u njene zanesene zjene.   S tamnih se gora rosio muk duž njenog struka moja je ruka kružila nježno dok sneni je ćuk pjevao tiho sa cvjetnog oluka.   Tek nježan uzdah iz njenih grudi ko mio…


U sebi njegujem poseban svijet on ima svoja kopna i mora tu raste drač i predivan cvijet i čežnja se rosi sa usnulih gora. U svijetu tom su ljubavne lađe jakim su vezom svezane u doku tek rijetka od njih pučinu nađe budeći sjaj u mutnome oku. Taj svijet je prepun širokih njiva lunina praha,…


Ljubav je tako lijepa dok se sluti ona je miris u lahoru duše ona je sunovrat što njivom žuti žar na vjetru proljetnom što puše. Ljubav je pletivo zanesenog srca ona je varka nad briljantnim umom ona je bol što neutješna grca svijeća što gori nad usnulim humom. Ljubav je s dalekih zvijezda prah ona…


Dok tako zanesena sjediš mi u krilu želim zadržati neumitne sate želim sve kucaje u nježnom ti bilu pramenove što u rukama se zlate. Da vrijeme kao šapat, kao bijelo inje zamrzne nam usne i poljupca dah zagrljene da nas more sinje pretvori u pjenu i pješčani prah. Da nad nama Luna kroz silne eone…


Možda smo negdje utkani u traku daleke Lune prepune sjaja možda smo samo titraji u zraku čestice tuge stazama beskraja. Možda nas trome na kraju puta dočeka istina u odori od uzaluda i možda padnemo kraj njenih skuta zgranuti zbiljom, bez pravde i suda. Možda nas vjetar kao lišće nosi da nas ne ožali nitko…


U moju narav utkana si kao studen što huji nad pustim poljima. Da živim vjekovima ne bih zaboravio tvoj hod lakonoge i dušu djeteta laganu kao pramen kose anđela. Još uvijek se nadam da ću te vidjeti kako hodaš kišom opranim pločnicima s kišobranom u ruci, vjetrom raznesena mislima mojim obgrljena, dragocjena i rijetka kao…


Ja ljubim stope svojih dragih pređa i s ljubavlju gledam u široke njive o ja znam da negdje iza mojih vjeđa moji stari sa mnom stanuju i žive. Dragi moji, poznajem vam dušu u krvi svojoj ja vas jasno ćutim nad žitom žutim dok vjetrovi pušu mnoge vaše davne mijene slutim. Čujem smijeh što odzvanja…


Kad noć polegne tajanstvo na tvoje grudi usnule u tami i kada u gaju vrtni patuljci u sjeni bora ostanu sami ja osjećam tvoje srce i bilo uz tvoje tajne legnem tada ćutim u sebi smiraje duše i ljubim tvoje staze od žada. Postelja tvoja oltar je meni u prste zapletem nestašan pramen zvijezde što…