Nemogu ti reći što ovo pišem dok šetam i promatram sve oko sebe ljudi, jedno do drugog ptice, iz gnijezda u gnijezdo Krhotine sjećanja počinju se slagati u komade Gdje si? Ne vidim te. Moja duša žudi za tobom, za hladnim dodirom tvoj. Pišem ti svaki dan, dragi a sad ovo pismo kidam na komade….


Slutnje polako stizu I vracaju se Poput dahom orosene kapi Kisovite i ostre zime Zar je slutnja mala stvar Ili pak samo osjecaj Koji stize polako neprimjetno Kroz dugacke staze Lice tvoje ne izgleda sretno Jer dah slutnji obnavlja ga Beskonacno,bezobizrno,mnogo Boli i tuge sljeva se tu Tu U mojoj slutnji na tvom jastuku  


Zar je samo gorki osmijeh Potreban Da bih skliznula jedna sjajna slana kap Niz te rumene obraze Prolazeci kroz labirint Bora i osjecaja Davno potrosenih godina Dugih,toplih ljeta Koliko li daleka Treba biti Plima u srcu Da bih ta ljubav Doprijela do mojega ranjenoga srca Iz daljine januara..


Cudesni li su ti mostovi Sjecanja Velebni vrhovi ugasenog sunca I ceznje Za necim dalekim Osmijesi se rastezu Sve dalje I dalje Od lica Do lica Pogled dalek Poput pjeskovitog bisera Obasjan mrznjom Prolaz..  


Gleda nekamo u daljinu u noć dok se na prozor nižu kapi kiše Sjećanja s uspomenama su polako počela navirati Staje se smijati. Oblaci prestaju vući sunce pojavila se grmljavina Bljesak u današnjeg danu osvjetlio je njezinu ljubav koja je i dalje bila jaka Dok u daljini on plače Osjeća davno zaboravljene zagrljaje uz tračak…


Bol

Eh, da samo znaš koliko ovo sve boli Pogledaj mjesec ,zvijezde nek ti one šapnu.. Noći tiho i lagano prolaze.. Svakim danom sve veća tišina. Nema više razvućenog osmijeha preko lica Niti onog umiljatog pogleda ostaje samo svjetlo na kraju ovog mračnog tunela punog boli i ljubavi..