Sretan ti put prijatelju, iako Domovinu više nećeš naći, možda pogrešni su tvoji i moji putokazi…. Sretan ti put i ponesi malo ovog neba lakog kao pero, finog kao svila, sad zavežljaj od suza cijela je naša imovina… U istoj glavi, zavađenih očiju putujemo oko svijeta, ti i ja tražimo čaroliju… zar zauvijek prokleta, gladna,žedna…


  Gledam te ovim očima i ako one dobro vide njenim zjenicama,uglovima u tebi ne teku mirne vode bez kiše,snjegova,bujica nasilja…   Vidim te iako nisi tu i znam uznemiren si, ti ptica u krivom jatu, osluškujem na ponoćnom satu gluhu noć za tvoju nesanicu….   Osjećam,sad palis cigaretu i trazis razloge stare za sve…


    Kad got sam se spotakla, pala,udarila, zbog nekog plakala u sebi sam pomislila- -baš sam ja jedna pegula.. Za sve što sam prošla, rekla,vidjela ,učinila jako sam skupo u koži i zlatu platila, a sve srcem sudila.. iz poštovanja, čak se i starom drvetu klanjala… I nije mi nista žao i ne pitam…


Straha više nemam i to je ono od čega me strah, jer kad umremo postat ćemo paprat i trava, prašina ,mećava, u ovom vremenu brzine zvuka, ostat će samo slika naših portreta, eho usklika novih poeta, bez života znaka, a zvuk celika, sa davno,davno isplovljenih brodova… Al straha vise nemam, to je ono od cega…


  Okani me se sumnjo, posljednji put ti kažem… ovo je srce još sanjivo, poslije duge bolesti, ne zna što čini krivo, kad zalupa poput ludaka, ovako razgolićeno zaboli ko žaoka… ne gledaj ispod oka sumnjo i ne sluti, da ono bi, moglo pokleknuti nekoj novoj vatri… Ne posjećuj me i ne podsijećaj okani me…


  Zrikanje zrikavaca ispod zvjezdanog neba, moć velikih, od Boga kreiranih arhitektoskih prostora iznad sitnog zrikovca svoga pastora… Zrikanje zrikavaca, nervna nesanica u ljetnoj noći, tu sam samo mrvica i magnetna iglica, vasione čestica… Tu sam Bogu važna, kao nitkom drugom, ne samo lutka na koncima na prolaznim kulisama…. ovdje sam pokretač prostora, pokrenut jakim…


Stojim na vratima izlazu-prolazu istinama, istinama protivrjecnima…. tu se one mimoilaze u sjaju,u krpama, spoticu na pragovima- -gelipteri na ulici sa neispunjenim snovima…. Istina je prosta, i jako lazna, najcesce pogubna i ogavna i zalosna… Ko jos zeli istinu.. zakopajmo ju, tu zvijer ranjenu, tu istinu opasnu….


Balkanska svađanja   Iz dimnjaka mog stana čujem gugutave golubove, kao svadljive susjede kroz ove tanke zidove… čujem,bez kiše zelene,poodpadale dudove, kako padaju u rijeka uspavane tokove, i udišem duboko… vec miriše na ljetna isparavanja… vec sad ,a tek na kraju Svibnja… čudno prirode predskazanje… Kroz dimnjak sa neba dolaze i neka pitanja, koliko za…


  Tapkam u mraku rukama po vlažnim zidovima, po uglovima, izlazima,za prozorima.. Tapkam i puzim četveronoške, napipavam početke energije,krvotoke… Tapkam po nečijoj nutrini, iako odmah bi mogla upaliti sva svijetla, ali osijećam da bih te tako samo …uplašila… zato i dalje u mraku tapkam…. po vlažnim, od suza zidovima i tragam sve za nečijim ili…


Umire Beštija u tebi zadihana,preplašena, sad si krošnja ogoljena, bez cvijeta, zaboravljena,okrunjena.. Tvoje tijelo, šuplja brodska olupina, udara o žalo, a bola niotkuda, ni za lijeka… tvoja bol bi bila potvrda da zadovoljena je pravda, a za tebe je nema….   Crkava Beštija u tebi, olakšanje -suze bile bi, kao trun i trag tvoje ljudskosti,…


Sjecam se mladog ludaka sa oziljcima na ledjima, beznadnim pogledima, kao u losim snovima ploveci sa maglama, prigusenim svjetlima, kad na zov u pomoc bas nikoga nema…. Tad znas, bol je morbidna kreacija, vlastitog uma manipulacija, na platnu slikarska impresija uvijek istog trenutka… i tad ,tad se sjecas kako su nastali oziljci…


Osim sto je praznina potpuno prazna bez osijecaja,mirisa i boje, ona ima i svoje odaje… i taj netko tu stanuje u vlastitoj glavi, gdje su labirinti,hodnici beskrajnih misli opet svodovi.. U njima zivis i ti, zivi spomenik proslosti.. Osim sto se tako sretnemo, sasvim slucajno… a jedno o drugom ne mislimo, bar ne ja… i…


Druga ura sto kuca u nama, drugi zivot na kazaljkama, a ovo je onaj pravi- -u venama, u genima… Sad dragi oce, sjedimo ispod titravih zvjezda u razgovoru samoce o postanku mora, o beskraju ponora… i ta slika se, to more se u stvarnost pretvara moj dragi oce… to je druga ura sto na samrti…


Na kraju ovog mog poretka na kraju mladosti kao pocetka laganog sumraka svih svetkovina i praznika ko u svijetu morskih algi i korala nakon nezasitog vjetra u brodskih mi jedara na kraju svih cuda i napora treba mi odmora… kao da sam stara vec ko zna koliko svjetlosnih godina na kraju ovog poretka na pocetku…


Mirises na kruh dobri covijece, a tvoje oci lice na nebo slobodnih ptica… Ako nista, hodas tako smijelo dobri covijece, bas tako se htijelo i tebi se desilo… ali jad ne pokazujes, hrabar si covijece dobri… Zasto se ne napijes i sve ne polupas, bit ce ti lakse dobri covijece? Znam,znam… i dobrota je -mana…


Kao u ljubavi taoc, zbog ljubavi neuzvracene, ponekad i lovac i divljine znalac u sumi zaluta… i tu je strasti kraj, zivota smisao tad je besmisao…. skroz si zalutao vrata izlazna, promajom glupom zalupio, zauvijek… Kao taoc u ljubavi, a sam lovac samog sebe ne ulovi…


Neka brutalna vizija djavolska da sve sto nas od drugih dira i carka i sve sto nam laska samo je maska, debela maska… i kada placemo cijelim tijelom i kada ljubimo dusom bezazlenom, cinimo to bez ganuca i sa maskom- -ne nije istina i nisam zbog te lazi zalosna tebi sam iskrena, za mene si…


Prekrojila sam jednu staru haljina stajala je dugo u ormaru…, kada bi se moglo tako dovijeka prekrajati tok i sudbina covijeka krojacu svijeta,mozda je to jedna mala poruka, nada onima sa juga i istoka -prekrojila sam jednu staru haljinu bila mi je prevelika…, a to sto je stajala bila je samo navika…


Danas se cijeli dan gledam u ogledalo, pokazujem si zube… O, kad bi to tako bilo, ko je pravi zlotvor odmah bi se otkrilo… Otkada se rodio sve skole je zavrsio i sto kaze nije i mislio, cim se on  nasmijuljio vec je nesto masno naumio, podvala mu je u zbilji njegove duse juveliri… Danas…


Tvoja je ruka bila u mojoj ruci, pogled oka tvoga u mome oku, sva toplina misli tvojih u mojim mislima.. Sad je oko nas mrak i crno nosim kao znak tuge sto nas nema, u prostoru samo zrak na tisinu se sprema, mozda zauvijek…. Na okuci izmedju sad i vjecnosti- dodji u moj san, tu…


Tiho,tise kapajte  moje misli, cvileci psi tugu su opkolili, sve minute lijepoga zivota, svi mirisi proljetni i Aprili, radosti i ljudska dobrota u samo jednu rijec sad stali bi -Golgota… U svom moru leseva, bez razlike izmedju ljudi i riba lezi prestravljena Fukushima… Tamo daleko,zemaljska utroba prijeti i dalje potresima, a ljudski zivoti ko prosjaci…


Cujem te kako zuboris, cujem te kako sapuces ili kao zvijer se boris… Taj unutrasnji glas, cesto jako nerazgovijetan, slusam u kasni cas i dajem mu govor jasan,tvoj pametan.. Bilo sto da mislim, cinim ili govorim, pomaknem se s mjesta cim taj duh osijetim, kako se budi i rijeci sprema meni da kaze i da…


Dotakni me svojom vrucom temom, dotakni me svojim bolom, svojom drhtavom rukom, suverenom muskom snagom i samo meni znanoj ljepotom… Daj mi sve od sebe, za svo ovo cekanje i strepnje, povedi me sa sobom u dugacke setnje… Osijecas li ovo… i cujes li vjetar kako srice slovo umisljenih razgovora nasih… osijecas li ovo?


Poznajem sve te ljude – nepoznate te izraze lica,muskarce ,zene, na zalost samo gomila i samo sam ponekad radoznala, jer rijetki su oni posebni, smioni.. ne poznajem samo njega, a dobro znala sam ga… Taj osijecaj iznutra grebe- -kako sam prosla pored tebe?… jer poznajem sve te ljude -nepoznate, a ti se sakrio iza oblaka,…


Ti laik u ljubavi, ti pravis otiske svojih koraka na kisi… kakva zamka… i drveta sjenka nema pomaka bez sunca zalaska, izlaska, a ti je pokusavas napraviti,pomaci, na sunce ne cekajuci… Znas li koliko oma otpora ima u ljubavi- tek kad joj u susret krenes znas koliko je jaka.. ne, nije ona za tebe u…