Tvoja kosa Zlatnog žita I krv U snu Zakovitla Oči-nebo Koje kriješ I med drugi Koji piješ Gdje me vodiš ? Gdje te vodim ? Za mnom ideš I kad stojiš Za te nosim Nešto lijepo Da li svjesno ? Il’ nesvjesno ? I tjelesno Bestjelesno Ja te gledam Pokraj voda Na vodama Kada spavam…


Ne volim te! Lažem,volim te! Ne boli te! Skrivaš to, al’ vidim te! Ne plačeš! Samo jastuk mokar je ! U oči me ne gledaš! To je dušo odaje . . .  


Da l’ život su tvoj pos’o i kroasan? Uveče kasno za uglom čeka te prazan stan. Koji ugriju ponekad dva vesela oka. I postelja tada bude paperjasto meka. Sjetim se ponekad kako bio si moja “stoka”. A sada te samo posmatram izdaleka.    


I tako dalje … Čovjek je poslao poruku, a kakvu ja poruku da šaljem ? I tako isto kao nekad, možda je i dalje strašno … Drugarica nije više ona djevojčica sa crvenom mašnom. I tako ne znam, kako da se izrazim, samo sjene i odrazi. Ma šta znam, da li uopšte osjećam. Nešto bih…


Ljutnju ubiće suza Nju uništiće prvi zrak jutra Ja neću osjetiti toplinu zlata Ni osmijeh neće na moja vrata Ne znam koliko dugo Al’ neću ti se javljati Od snova,jer ne znam za drugo Slagalice ću sastavljati U snu prepunom šarenih ptica Opet ću biti tvoja Dragaaaa Tvoja zločesta djevojčica A sada?Sada izdaje me snaga…