nepomičnost u efektu razornoga pogleda – rastrgani je prostor između dvoje. ukopani u beton pogledom hipnotizira i baca me u trans laičkoga vremena. sjena mu očima, misli prate pokrete tijela, a riječi odustaju od svakoga pokušaja. pogađa me razotkrivanjem u sekundi nepažnje u iščekivanju da mu predam riječ koju želi čuti. izmakne se buka izvan…


Siromah, beskućnik stao je na putu, Ponizno da klekne sjećajući se milo Dok je bio mladić i sjedio u kutu, Tražeći Boga da mu odgovori što se to zbilo, Bio je tada stasit i nikada ga se nije odbilo. Studen se uvukla u srca slabašna, Nit na životu drži ga tanašna. U tišini i samoći…


Vještinom svojih riječi vrati se u snove, u tajnovite misli, a prisutnošću probudi se u sutonu moga obzora i stvori se iz ništavila u nekoj ljetnoj daljini bez osvrtaja na tuđe govore. Morskim travama zaveži svaki padajući dio mene, opustoši unutarnja pitanja i vatrenim kretnjama dokaži vođenje ponoćnog plesa strasti. Rasprši hladnoću u pogledu, zakoračaj…


Leptir u duši nemirnog starca uokviren je na slici sivoga papira zatočenog u paralelnome svijetu čovječnosti. Osjeća se daljina u praznini hladnoga pogleda, u ispunjenome oku bazalta dok zamahom krila postaje prah unutar zidina budnih očiju. Odlaskom duhova vječne prošlosti u lađi bijega, u nepovratnost krajnje ljudske maštarije, najavljuje ponovni susret svjetova. Pala je zvijezda…


Tiha pjesma svitanjem što dođe, u moru i vjetru zarobljena nevjesta, u mislima traži odgovor i šapće: -gdje li ste, gdje ste? Nova zora u novome ruhu tek postojanost svoju krije i vremenom zarobljena, u panju zabilježena, suze tiho lije.