Ne zamišljam Vas više, stvarno. Ne zamišljam Vaš lik, glas, niti Vaše dodire, ne zamišljam niti one klupe gdje smo ljetos dane traćili. Ne zamišljam Vaša slatka gurkanja, niti gestikulacije, ne zamišljam Vas ni sada dok ovo pišem, mada se to činilo nemogućim, no ako Vas zamislim, ipak ne.


Evo baš se nešto pitam, o čemu pišu pjesnici kad nisu voljeni, niti vole? Nit imaju aspiracije ka ljubavi nekog, pa im lijepe riječi više potrebne. Znam, znam, može se pisati o prirodi, flori i fauni, al kako da pišem o tome, kad eno tri mačiča mi stalno u kuću ulaze, a nikako da ih…


Čini mi se da su sve ljubavi iste, Voliš malo, pa jače, pa ono kao najviše. Pa te prolazi, pa te prođe, pa te ono baš prođe. Onda se vraćaš, malo švereš (ne nužno varaš), pa se kao vratiš i opet voliš. Neko u tom trenutku izgubi snage, onaj što je čekao, više neće, a…